New Kids on the Blog

Iva Pažin iz benda Maika: živimo u surovom vremenu kada nije lako pokazati nešto iskreno

09. 12. 2020.

Foto: Ivan Dinić

Iva Pažin je od pre par meseci postala prisutnija u javnosti kada je, zajedno sa Petrom Pelemiš iz Slovenije, predstavljena kao “vokalno pojačanje”  benda Maika (tu su još i Nikola Vukotić bubnjevi, Petar Stojanović Mazuma bas gitara, Luka Lopičić harmonika, Dušan Murišić truba). Njihov novi singl Da li znaš opisan je kao “elektropank obogaćen balkanskim melosom”. Napravili su, reklo bi se, neobičan spoj sa mladom pevačicom koja je ceo život provela u klasičnoj i rok muzici, sa povremenim uplivima u džez.

Prvi put sam je baš i slušala na nastupu džez sastava Oktatonik (četiri vokala i četiri instrumenta) u okviru programa „Džez za dž“ Doma omladine. Pažnju mi je privukla najpre vizuelno – sa nebo plavom kosom (pomalo nalik na mladu Hilari Svonk) nije delovalo kao da dolazi iz džez miljea (mada se super snašla u improvizacijama pesama Net King Kola). To će kasnije i sama potvrditi – na džez odseku u “Stankoviću” je učila klavir, ali nije imala iskustva sa ovom vrstom pevanja. Iako pevački staž uveliko gazi zahvaljujući raznim demo bendovima sa kojima je nastupala.

“Džez za dž” sa Oktatonikom

Završila je nižu i srednju muzičku školu, instrument klavir, a danas je student muzikologije na Fakultetu muzičke umetnosti. Poslednji projekat na kom je učestovala i osvojila prvo mesto sa svojim timom je bila Oda Betovenu“ – audio-vizelna instalacija na fasadi zgrade austrijske ambasadepovodom obeležavanja 250 godina od Betovenovog rođenja. Međutim, osim klasičnog obrazovanja i posvećenosti umetničkoj muzici, paralelno teče i ona druga, buntovnija strana kreativnosti koja podrazumeva energičniji zvuk i jak ženski stav ispred benda. U njenom slučaju stav je očigledan, na bini i van nje. I uliva nadu to što se, uprkos raznim influenserima modernog doba, može čuti i ovakav glas mlade generacije.

Imajući u vidu dosadašnje iskustvo i radoznalnost koja je stalno pokreće na upuštanje u nove muzičke poduhvate, slobodno se može reći da će, u bliskoj budućnosti, svojom autentičnom pojavom Iva veoma uticati na muzičku scenu ovog podneblja. Razgovaramo sa njom o muzičkim počecima, o bendu Maika i o tome kako muziku, pa i život, vidi jedna mlada osoba rođena na samom kraju 90-tih godina.

“ClassicAll”: Koji su bili tvoji prvi susreti sa muzikom kad si bila mala? Šta si slušala?

Iva Pažin: Pre nego što sam upisala nižu muzičku školu, sećam se da su mi roditelji puštali sve od Bilje Krstić do Negative-a. Sve mi je bilo zanimljivo, pogotovo kad sam slušala muziku uživo, jako me zanimalo kako sve to funkcioniše i pitala sam se kakav je osećaj biti na bini. Ta zadivljenost je i danas ostala ista.

Kad se razvija interes za pevanjem? Kao klinka si još maštala da imaš bend, šta si slušala kasnije u tinejdžerskom dobu? Znam da ti se dopada Hejli Vilijams koja je pevala u pop-pank bendu Paramore. Kako te je taj bend privukao?

Paramore, tribjut bend

Jednom prilikom me mama odvela u pozorište na Terazijama na mjuzikl (mislim da je bio u pitanju Čikago) i tačno se sećam da sam je pitala koju školu treba da završim da bih bila pevačica. Tako sam prvo želela da budem glumica jer sam mislila da je to jedini način da pevam, ali sam brzo shvatila da nije baš tako. Dan danas gajim veliku ljubav prema mjuziklima, i pozorištu generalno. U tinejdžerskom dobu pubertet je odradio svoje i sve više me privlačio mračniji zvuk – hard rok, metal, pank, sve što je buntovničko. To sve vrlo smešno zvuči ako uzmemo u obzir da sam uvek bila štreberka i uzoran đak. Mislim da sam se prvo zaljubila u Linkin Park i System of a Down, kasnije i Machine head, Halestorm, Twelve foot ninja… Ali Paramore je bio prvi bend sa ženskim vokalom koji sam čula. Iskreno, ništa me nije sprečavalo da se pravim da mogu da pevam i kao Čester Benington, ali ipak je drugačiji utisak ostavila Hejli kao frontmenka. Od tad mislim da sam definitivno odlučila da želim time da se bavim i što je još bitnije, shvatila sam da devojke i te kako mogu da se bave takvom muzikom.

Kako se spajaju klasika, rok i generalno jači zvuk? Reklo bi se da si se u priličnoj meri razlikovala od druge dece koja idu u muzičku školu?

U muzičkoj školi “Slavenski”

Klasična muzika me privukla baš zato što sam u nekim kompozicijama osećala isto što osećam dok slušam metal. Svirala sam ja etide, sonate i sve što treba, ali najviše sam volela da sviram Rahmanjinova, Prokofjeva, Šumana… Očigledno me uvek privlačio neki mrak koji ljudi osećaju, kao i način ka koji muzika to izražava. Možda će neko pomisliti da i nije baš zdravo okružiti se “mračnom” muzikom, ali meni je to uvek pomagalo da se osećam kao da nisam sama.

Kako dolaziš do toga da hoćeš da učiš i džez klavir u “Stankoviću”?

Posle dve godine srednje muzičke škole “Slavenski”, gde sam bila na klavirskom i teoretskom odseku, bilo mi je fascinantno kako neko može samo da svira “iz glave”, makar sam ja to tako zamišljala. Tako dolazim na ideju da upišem džez odsek. Htela sam da otkrijem kako džez muzika funkcioniše. Međutim, iako sam završila džez klavir u “Stankoviću”, shvatila sam da nemam ambicije da se posvetim pijanističkoj karijeri. Džez klavir mi je omogućio da bolje razumem sve što čujem, ali i da bude instrument pomoću koga mogu lako da se izrazim.

Imala si nekoliko džez nastupa – Džez za ž, Nišvil, Oktatonik… Koji bi izdvojila? I šta ti se najviše dopada u džezu što ne pronalaziš u drugim žanrovima?

Foto: Kristina Radovanović

Ne bih mogla da izdvojim jedan poseban nastup, volim ih sve! Pre bih izdvojila razne probe i session-e na kojima sam se zaista osećala kao da muzikom komuniciram sa ostatkom benda. Recimo, uvek ću pamtiti Nišvil prošle godine, kad sam pevala sa dve posebne žene – Dunjom Popović i Vanjom Radojković (Cure shure), stvarno nezaboravno iskustvo. U džezu mi se dopalo to što sam otkrila da i ja mogu da sviram “bez nota”, to što je muzički žanr bez granica. Džez muzika koristi svoj specifičan jezik koji, moram priznati, nisam sigurna da još uvek u potpunosti razumem. Zato se i divim muzičarima koji su se celim bićem posvetili ovoj muzici.

Bila si deo raznih rege, pop i rok sastava pre Maike u kojoj sad pevaš. Koji su to bendovi, da li ima nešto što ti najviše “leži” ?

Bilo je tu raznih ozbiljnih i “neozbiljnih” bendova, i sve ih podjednako volim! Prvo iskustvo stekla sam pevajući u prvom srednjoškolskom bendu (Bonfire, kasnije Paramore tribute). Jako volim to što se još uvek povremeno okupimo i napravimo svirku, nama za dušu. Kada sam se malo ozbiljnije upustila u te vode, imala sam priliku da sviram klavijaturu i pevam u bendu ZAA. To mi je iskreno bio veliki izazov, s obzirom na to da nisam imala iskustva sa sviranjem bilo koje druge muzike na klaviru/klavijaturi osim klasične, ali mislim da sam se vrlo brzo uklopila zahvaljujući divnim ljudima iz benda. Volim sve da pevam – pop, rok, džez, soul, RNB, samo narodnu muziku nikad nisam uspela da “skinem”, haha. Još uvek nisam sigurna šta mi najviše “leži”, mislim da još uvek isprobavam različite stvari kako bih došla do nečega što bih smatrala “svojim”.

Sa Maikom je i dalje pristuan energičniji zvuk iako je u pitanju miks žanrova uz gitaru, trubu, harmoniku, bas… Kako se to uklapa u tvoj muzički senzibilitet? I kako bi ti predstavila Maiku nekome ko još nije imao prilike da čuje ovaj zvuk? Da li može da se svrsta pod Balkan beat?

Foto: Dragan Jereminov

Kada sam prvi put čula MAiKU, nisam bila u potpunosti sigurna da ću se uklopiti. Kao večita rokerka, moram priznati da sam se malo uplašila balkanskog zvuka. Kad sam došla na prvu probu, to je bila ljubav na prvi pogled. Nije bila muzika na koju sam navikla, ali toliko sam bila oduševljena energijom benda da sam odmah videla sebe u tome. Mislim da nam treba pozitive. Svi smo svesni u kakvom svetu živimo, a mislim da naša muzika može da bude sjajan beg od realnosti. Čekamo samo neko lepše vreme da možemo uživo da se veselimo, jer nema ničeg lepšeg od osmeha publike!

Maiku znamo iz vremena kada je pevala Ida Prester. Koliko se sad bend promenio sa pojavom tebe i Petre? Kačile ste neke “ženstvenije” obrade na društvenim mrežama koje zvuče super!

Bend se promenio, ali i nije. Možda postoji izvesna razlika jer pripadamo različitim generacijama. Petra i ja funkcionišemo kao jedna pevačica, vrlo slično razmišljamo i imamo slična interesovanja. Obradama koje smo kačile na društvene mreže htele smo da približimo publici naše glasove, ali i na neki način da se inspirišemo ekperimentisanjem sa već postojećim pesmama. Koliko smo ispratile, reakcije su bile vrlo pozitivne, tako da pretpostavljam da smo pridobili srca publike. Trenutno radimo na novom materijalu, tako da mislim da će se promene osetiti/čuti kada budemo izbacili nove pesme.

Koga bi sa scene od mladih bendova – pop-rok, alternativnih, džez – izdvojila? Ko ti se dopada, ko je precenjen?

Uf… Mislim da se nedovoljno priča o novim autorima naše scene. Plašim se da krenem da nabrajam jer ću sigurno zaboraviti nekog, ali mogu da spomenem nešto što slušam u poslednje vreme: Stereo banana, ZeroTwo, Phobos, dram, Sordid pink, Kendi, Peđa Milutinović, Organizam, Weird Fishes, Sizip, Tam, Keni nije mrtav… Već znam da ću da se pojedem iznutra kad shvatim da sam nekog zaboravila. Ne bih znala ko je precenjen, mislim da svako ima svoju publiku.

Prijavila si se nedavno na konkurs za projekat austrijske ambasade povodom obeležavanja 250 godina od rođenja Betovena. Tim u kom si bila je osvojio prvu nagradu. O čemu se radi?

Prijavila sam se sa Markom Vesićem, on mi je jedan od najdražih prijatelja sa fakulteta, a išli smo zajedno i u srednju muzičku školu “Slavenski”. Do samog početka takmičenja nismo znali šta je tačno naš zadatak, a kada su objavili da je u pitanju audio-vizuelni projekat, udružili smo se sa Ognjenom Bjeletićem i Anjom Tunić, kolegama sa Akademije u Novom Sadu. Ognjen i Anja su se pozabavili vizuelnim delom – animacijom, a Marko i ja muzikom. Glavna inspiracija je bila Betovenova Oda radosti iz IX simfonije. Marko i ja smo pokušali da re-aranžiramo Odu radosti tako da se ukolopi u vizuelni kontekst, a da pritom ne ugrozimo autentičnost dela. Ceo projekat prikazuje proces rađanja ideje, njen razvitak i trijumf.

Na kojim si još stvarima radila ili trenutno radiš? Aranžiranje, saradnja sa mladim kolegama…?

Izdvojila bih predivnu saradnju sa našim metal bendom Phobos. Jako sam bila srećna kad me Šiki (pevač) pozvao da učestvujem u stvaranju njihovog novog albuma Whimsical, tako da možete čuti moj vokalni doprinos u pesmi Horizon’s Desire. Jako volim da stvaram muziku sa svojim mlađim bratom Borisom, za koga tvrdim da je talentovaniji od mene. U poslednje vreme se trudim da se posvetim svojoj muzici i muzici koju stvaram sa bratom. Još uvek je to skromno, ali nadam se da će nešto od toga uskoro ugledati svetlost dana.

Da li ti i u kojoj meri raznoliko muzičko iskustvo pomaže kao studentu muzikologije?

Foto: Vuk Šarić

Da! Samo što bih rekla da je obostrano. Na studijama muzikologije učim kako da pristupam svakoj vrsti muzike profesionalno, naučno. S druge strane, tokom studija sam shvatila da je nemoguće upoznati sve lepote muzike bez izvođačkog iskustva. Mislim da nije neophodno da muzikolog bude vrhunski izvođač, ali ja makar osećam da mi fali “žive” muzike na predavanjima.

Kako se studenti snalaze u ovim izmenjenim okolnostima studiranja i onlajn nastavi?

Moram da priznam da je meni grozno i dobro u isto vreme. Grozno je to što mnogo vremena provodim ispred ekrana, kao i svi. U normalnim okolnostima, navikla sam da izađem iz kuće ujutru i da se vratim uveče, nekad ne budem kod kuće i po par dana. Volim takav način života, ali svesna sam koliko je iscrpljujuće. S te strane, u ovoj situaciji imam više vremena da se posvetim stvarima koje me zanimaju, kao i da se odmorim. Mada posle ovoliko vremena, jako mi fali dinamičnost i haotičnost. Da ne pričam o kulturno-umetničkim dešavanjima, dosta mi je youtube-a, nedostaje mi emocija uživo!

Šta najviše fali mladim muzičarima danas?  Više mogućnosti ili više inspiracije?

Mislim da je najveći problem i prepreka strah od neprihvatanja. Problem postoji generalno, ali kada govorimo o kreativnosti i umetničkom izražavanju, to nas sprečava da budemo iskreni prema sebi, što nikad ne može biti istinski dobro. Živimo u surovom vremenu kada nije lako “razgolititi se” i pokazati emocije, pokazati nešto iskreno, nešto ljudski. Možda i nisam u pravu, možda sam samo subjektivna. Bilo bi lakše osloboditi se svih stereotipa i očekivanja jer mislim da svi mi imamo dosta toga da kažemo. Mogućnosti se lako stvore ako smo uporni i istrajni u tome što radimo, želim da verujem da sam optimista kada to kažem.

Ivana Ljubinković

 

Iva je i autorka tekstova za ClassicAll, bacite pogled:

„Petals for armor”: debi album Hejli Vilijams

Piano Sky #2: Ni na (klavirskom) nebu, ni na zemlji

 Novi album grupe EYOT “557799”: To je ritam našeg srca


Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

 

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.