O muzici i drugim svetovima

Posvećeno strancu

10. 05. 2018.

1.

1993. godina, Beograd, Srbija.

Bila je to jedna od onih godina u kojima se mnogo šaputalo. Za osmi rođendan drugarici iz razreda se kupovala sveska na linije i olovka. Rođacima u Sarajevo slali smo konzerve ananasa i kutije cedevite u koje smo sakrivali cigarete.
Neki se događaji u sećanje urežu kao mnogo puta odgledani film. Vozim se u autobusu petnaestici, od Zemuna ka gradu. Tišina. Sedim sa mamom i primećujem starijeg gospodina koji stoji. Obučen je u crno. Hoću da mu ustupim mesto. Pitam ga da sedne, ali on odmahuje rukom i vikne „ne“. Grubo. Odsutno. Razočarana sam. Navikla sam da mi se ljudi smeškaju i zahvale mi ako nešto dobro uradim. Svi izlazimo na poslednjoj stanici. U tom trenutku on mi prilazi i ubacuje mi u ruke gomilu ferero roše kuglica u onoj zlatnoj, naboranoj foliji, nekoliko pakovanja žvaka i još pokoju uvijenu štanglu nekih skupih čokoladica. Radi to skoro bez reči. Neka žena prolazi pored nas i dobacuje srdačno „nisi ti tako loše prošla“. Ne stignem ni da mu zahvalim. Od silne radosti.

2.

2008 godina, Ohrid, Makedonija.

Duva neki vetar od kojeg smo kao omamljene. Sve nam je smešno, život nas golica po stopalima. Кada uđemo u Crkvu svetog Nauma, odjednom nastupi tišina i mi odlazimo do kovčega sveca. Legenda kaže, objašnjava nam tamošnji čuvar, da ako naslonite glavu na njegov grob, možete čuti otkucaje srca. Osluškujem, osluškujem i ništa… Nije da sam očekivala, ali mnogo je onih koji, kao u pesmi Česlava Miloša, satima čekaju neki znak ispred ikone i ne dočekaju. Ulazi grupa Britanca i stariji bračni par dolazi do nas. I oni znaju za legendu i muškarac me, sa smeškom pita, da li išta čujem. Odmahujem glavom i njega žena komentariše: “možda ne veruje dovoljno.“ “Veruje ona“, on odgovara, kao da me poznaje oduvek, toliko uveren da se zbunim. Кada ustanem, istim tonom, kaže “Ja sam siguran da ste Vi divna devojka.“ I ta rečenica nekom ko u tom trenutku ne pretura po mojim mislima, zvuči besmislno, patetično, preterano… Ali on kao da shvata da postoje momenti, do srži iracionalni, kada odsustvo znakova, vidimo kao dokaz sopstvene greške i grešnosti. I stranac kaže da je sve u redu, i pored toga.

Posle, ali to više nije ni bitno, on spušta glavu i tvrdi da čuje otkucaje. Srećemo se slučajno sutradan u gradu; pitam ga da li je stvarno čuo, kaže da nije. “Ali učinilo mi se da bi vama značilo da tih otkucaja ima.“

3.

2016. godina, Budimpešta, Mađarska.

U poznatoj sam budimpeštanskoj pijaci. Vreva je, jedva uspevam da nađem mesto da pojedem lubenicu. Za nekoliko sati krećem kući. Otac, u nekim šezdesetim godinama, i sin, me pitaju da sednu do mene. Razgovor sa ocem počinje spontano. Iz Кanade je, radi kao psihijatar, sin mu doktorira u Londonu… pita me zašto sam ja u Budimpešti. Objašnjavam kako sam išla na seminar o holokaustu, kulturi sećanja, govorim, govorim, sve dok ne primetim da se njegovo lice promenilo. “To je divno, što učite o tome. Ja sam, znate, dete preživelih.“ On suzdržava suze i nastavlja. “Došao sam u Budimpeštu da u sinagogi prvi put u životu govorim o tome.“ Ćutimo oboje. “Ima sve to nekog smisla. Život, mislim“, bila je to poslednja rečenica koju je rekao, pre nego što se njegov sin vratio sa ručkom i mi nastavili, potrešeni, sa nekim običnim pričama.

Ponekad nas stranci podsete na to i preskoče u trenu onaj dalek put od nepoznatog do bliskog, i vrati se svako u svoj svet, dotaknuti nečim. Pomalo promenjeni.
Jer sve to ima nekog smisla. Život, mislim.

Jelena Jorgačević


ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.