Klasična priča

Sanja Sodad: klavir u genima

15. 01. 2020.

INTERVJU

Sanja Sodad je naša pijanistkinja koja više od 18 godina živi u Parizu. To možda i ne bi bilo neobično da tamo nije otišla sa samo 13 godina da – studira.

Photo by: Lyodoh Kaneko

Prve klavirske korake pravi u muzičkoj školi „Kosta Manojlović“ u Zemunu. Sa 6 godina dolazi kod prof. Zlate Maleš – pedagoga iz čije su klase potekli naši brojni uspešni pijanisti, između ostalog i Sanjina 12 godina starija sestra Lidija Bizjak. Već sa 8 godina je svirala Hajdnov koncert u D-duru u Velikoj sali Kolarčeve zadužbine (koncert je prenosio Dragstor ozbiljne muzike Beograda 202, a zanimljivo je da je tada nastupio i Nemanja Radulović koji će kasnije takođe biti đak „Koste Manojlović“).

Jedno od prvih sećanja na nju mi je sa školskih internih časova na koje sam retko kad izlazila bez treme, dok je 3 godine mlađa Sanja samopouzdano koračala ka bini, kao da je sve to igra. S tim što je igra bila ozbiljna, a ona je sa zrelošću mnogo starije osobe njom lako upravljala, podižući svaki put lestvicu za stepen više.

Vrlo brzo, isticala se na svim značajnim takmičenjima u zemlji, a i šire (Bukurešt, Košice, Pariz, Prag, Novgorod, Kijev…). Sa 12 godina polaže prijemni za Pariski konzervatorijum i kao stipendista francuske vlade odlazi na studije kod čuvenog Žaka Ruvijea. U Parizu je čeka sestra Lidija, koja joj je najveća podrška svih ovih godina. Njihov Bizjak Piano duo je 2002. godine, iako neplanirano, usledio kao prirodan nastavak neraskidive sestrinske veze. Pored brojnih priznanja i koncerata sa značajnim svetskim orkestrima, snimile su dva CD-a: “Petruška” i “Posvećenje proleća” Igora Stravinskog u 4 ruke (Mirare, 2013), i koncerte Pulanka i Martinua sa Štutgartskom filharmonijom (Onyx, 2015).

“Moja prva kaseta”: Sanja Bizjak i Nemanja Radulović

S obzirom na koncertne aktivnosti i profesorski rad u muzičkoj školi „Klod Debisi“ u Parizu, Sanja u Beograd dolazi najviše tokom školskog raspusta. Povod za poslednji boravak u rodnom gradu je bio koncert u galeriji SANU krajem decembra – 24 godine nakon svog prvog nastupa na ovom mestu. Osim što je sada nešto iskusnija, i dalje sa istom posvećenošću i perfekcionizom pristupa klaviru i klasičnoj muzici. Nema kompromisa, niti umiljavanja publici sa izborom repertoara, bilo da je u pitanju Mocart, Šuman, Šopen ili Mokranjac.  Jedina vidna promena je u prezimenu – Sodad.

Par dana pre Nove godine, nalazimo se u Zemunu i pričamo o njenom detinjstvu, odlasku u Pariz, koncertima i svemu što profesija ozbiljnog muzičara nosi sa sobom – od putovanja, divnih iskustava do nezaobilazne usamljenosti, koja kako kaže – posebno prati pijaniste.

ClassicAll: Kako ti deluje povratak u Zemun?

Sanja Sodad: Osećam se baš blisko sa Zemunom. Beograd me je malo umorio, ali Zemun mi je ostao ta neka prva mladost, odnosno detinjstvo. Iako ja nisam Zemunka – otac mi je Zemunac, ali ja sam odrastala na Novom Beogradu. Sigurna sam da bih jednog dana kupila kuću ovde. Blizu Dunava ili u nekoj mirnoj ulici. To je maštanje, ali konkretno maštanje. Zemun ima neki poseban šmek.

Rano si otišla u Pariz, sve si ubrzano završila kada je škola u pitanju, do kog si razreda ovde stigla?

Konzervatorijum u Parizu sam upisala sa 13 godina, moralo je sve da se zbrza. Jedan razred u nižoj muzičkoj sam spojila, tako da sam išla 5 godina. Trebao mi je sertifikat da sam završila neku srednju školu pa sam srednju muzičku završila za godinu dana. Malo su mi progledali kroz prste – nemam muzičku gimnaziju, ali sam ispolagala sve muzičke predmete. Harmoniju recimo – za par meseci sam dala gomilu ispita. I žao mi je što nisam imala hor! Šuman ima mali priručnik za muzičare gde između ostalog kaže svaki muzičar treba da peva u horu, to je važno iskustvo. A sa Jelenom Brčarević u „Kosti Manojlović“ hor je bio doživljaj. U Parizu sam posle učila u večernjim terminima i završavala 7. i 8. razred osnovne škole kad sam dolazila u Beograd.

Kako pamtiš časove klavira sa Zlatom Maleš?

Ja sam to radila sa nekom vrstom lakoće. Zlata je bila zahtevna, davala mi je Betovenovu sonatu sa 10 godina. Ali, bilo je dosta teških momenata i dosta samoće. Sada možda ne bih sve baš tako uradila, ali tad ja nisam odlučivala. Zlata me je vodila na sva živa takmičenja, svuda – od Rusije do Niša. Bilo je važno da se tad krene. Zahvaljujući toj ranoj dispilini i ozbiljnom radu sada nisam izgubljena, znam šta hoću, imam u slobodu u tom smislu.

Kako je došlo do toga da ideš u klasu kod Žaka Ruvijea i kako ti se to sve činilo kad si otišla?

Photo: Marco Borggreve

Za Pariz se nekako znalo od moje devete godine. I da ću prvom prilikom – a to je sa 12 godina, ako sve bude ok, da pokušam, da odem na prijemni. Za to se spremalo. Bila sam jako srećna što idem, ali onda kad sam došla shvatila sam da nije baš sve idilično. Svi su imali bar po 4, 5, 6 godina više. Malo sam bila razočarana u početku, taj moj dečiji entuzijazam je malo splasnuo. Ali, iako je bilo teško, to mi je baza. I dan danas se prvo obratim svom profesoru Ruvijeu kad god mi nešto treba u profesionalnom smislu. A i sestra Lidija je već bila tamo, tako da je to neka dublja veza nego sa profesorima kod kojih sam kasnije išla na master.

Master si pohađala kod ruskih profesora ?

Posle Pariza sam bila u Gracu. Na prvi master sam krenula sa 16 godina sa Aleksandrom Sacom. Posle sam bila u Minhenu dve godine kod Eliso Virsaladze koja je pijanistička ikona. Za treći master – i tu sam se zaustavila – sam bila u Londonu sa Dmitri Aleksejevim.

Kako bi najjednostavnije opisala šta je „ruska škola“?

Ne postoji više ruska škola kao nekad. Između francuske i ruske škole je recimo razlika u prostoredu. Možda i u temperamentu. Francuzi posvećuju pažnju sitnicama, prefinjeni su, a Rusi imaju širu sliku. Ali opet to ne mora ništa da znači. Meni ta „ruska škola“ sažima sve – i tehniku i muziku i opšte obrazovanje, književnost, estetiku, istoriju… Sve je u sklopu usavršavanja za ozbiljnog muzičara.

Moraš biti određeni profil ličnosti da bi se ozbiljno bavio klasičnom muzikom?

Festival La Folle Journée, Nantes

Francuska je demokratska zemlja u srži te reči. Ne znam nijednu zemlju koja je toliko u jednakosti: muzika je za sve. I sad ne možeš da im kažeš – pa… nije baš. Naravno da jeste u smislu da slušaš, ali da se baviš time… nije za svakoga. Neću da budem elitista, ali u suštini, ima ta doza površnosti. To je kao i sve ostalo, ali ne možeš da se baviš sportom 3 puta nedeljno i onda dođeš kući i to je to. Moraš da imaš instrument ako hoćeš da ideš u muzičku školu. Porodica je tu jako bitna.

Da li su ljudi čijoj deci držiš časove svesni da im je profesorka nekadašnji vunderkind?

E, to se i ja nekad pitam (smeh). Nismo svi isto kvalifikovani. Neki ljudi ka tome streme, žele da budu profesori klavira. Ja iskreno nisam planirala da budem profesor klavira u ovim godinama. Prvo sam bila malo ljuta, a sad sam prihvatila to na način da ja imam nešto da naučim. Ne samo o muzici, već i odnosu sa decom, roditeljima, očekivanju od  manje i više talentovane dece, radu sa rasejanom, hiperaktivnom, povučenom decom… Muzika je tamo kao hobi, časovi su po pola sata. Ali kad je dete nadareno držim časove i kod kuće i to mi nije teško. Imam jednu učenicu koja je baš nadarena, ima 10 godina. Njeni roditelji organizuju male koncerte kod njih kući, pa sviramo program ona i ja.

Učestvovala si kao vrlo mlada na takmičenju Vladimir Horovic u Kijevu, kada je to bilo?

Bila sam sa Lidijom tamo 2003. godine. Ona me je bodrila. Svirala sam drugi Šopenov koncert. To je takmičenje za mlade, ali su u žiriju bili Baškirov, Boris Berman… Trajalo je dugo, 3 nedelje. Tad nisam htela mnogo da vežbam, pa smo tamo učile koncert na licu mesta i dobila sam drugu nagradu. To sve zahvaljujući Lidiji.

Šta bi još izdvojila od značajnih nastupa?

Ima raznih iskustava. Kao klinka sam svirala u Pragu u Rudolfinumu; sad smo svirale u Kini po prvi put u nekoj ogromnoj sali sa zlatnim plafonima, u gradu koji je recimo kao Niš. S tim što je njihov Niš 4 Srbije. Akustika je fenomenalna. U Japanu je isto akustika fantastična. U Kini smo svirale Pulanka i Bruha. U Tokiju sam ja sama izvodila poslednji Mocartov koncert.

Zašto je Mocart večita inspiracija pijanistima?

Mocart je za mene, a čini mi se i za većinu pijanista, jedan od najtežih kompozitora za izvođenje, naravno tehnički, ali još više zbog tog kristalno naivnog i vickastog temperamenta koji se za čas može pretvoriti u ozbiljnu dramu. Sa Eliso sam baš dosta naučila kako da ga „ukrotim“ i upoznam taj njegov poseban rečnik, koji se često služi operskim i teatralnim „kodovima“. Ali za mene najteži od svih ostaje zauvek – Bah!

Često dok sviraš nosiš pletene narukvice, je l’ imaju neko posebno značenje?

Počela sam da ih nosim za vreme studija u Gracu, kada sam kao tinejdžerka posle pariske metal faze prešla u hipi fazon. Kupovala bi ih redovno u jednoj peruanskoj ili čileanskoj radnjici koja mi je bila jako draga. I uopšte, ceo taj period u Gracu je bio muzičko otkrovenje za mene, pokojni profesor Sac je bio jedinstvena licnost i gledala sam ga kao u Boga. Od tad, iako tih narukvica više nemam, nosim razne druge koje mi znače, trenutno jednu koja sam kupila u Beogradu i drugu koju mi je poklonila kuma.

Kako je svirati sa sestrom, ima li uopšte nekih mana u toj rodbinskoj kombinaciji?

Luna Park na Kališu. Photo by: Jelena Dinčić

Jedina „mana“, mada više je to sticaj okolnosti, je da sam imala manje vremena za sebe. Nisam se možda dovoljno ostvarila u godinama kada se traže koncerti, ide na takmičenja, kada si mlad, ambiciozan, imaš energije… Ali to je zato što smo imale kao duo gomilu koncerata i to je mene i moje ime učinilo još prepoznatljivijim. A drugih mana nema, sve je suprotno od toga. Dopunjavamo se na način na koji ni sa kim drugim ne bi moglo da bude moguće, razumemo se, a da ne moramo ni da pričamo. Lidija je mene bukvalno odgajila. Toliko smo vremena provele zajedno da mislimo na isti način, ali temperamenti su nam različiti. Ideje su nam povezane i onda se samo upotpunjujemo. To je životno bogatstvo. Našle smo se tu, a zapravo nismo ni htele.

Slavljenje rođendana u Šest kaplara

Kako ste krenule da svirate zajedno?

Pitali su jednom hoćete da svirate zajedno, i mi kao ajde, važi. Bilo je dobro, pitali nas i drugi put – ajde. Do moje 15-te i njene 27-me nismo svirale zajedno. Sada smo u drugim fazama života, obe imamo posao, ona ima dete, tako da sam odlučila da se okrenem više solo karijeri.

Snimila si disk sa etidama Rahmanjinova, zašto baš ovaj izbor kompozicija?

Organizator jednog takmičenja – na kom nisam pobedila, je hteo da ja snimim disk, a ne pobednik. Rahmanjinova sam kao klinka svirala dosta, pogotovu Etide slike koje sam snimila. Godinama kasnije sam radila sa Eliso Opus 39 i nekako je to bilo najefikasnije za disk. Svira se ili resital ili malo „od svega“ da te ljudi upoznaju ili komplet etide nekog kompozitora. Htela bih da snimim drugi CD u bliskoj budućnosti.

Šta ti je u planu?

Tema CD-a bi bio ritam. Meni je ritam baza, kroz njega se muzika oblikuje, nije sve u melodiji. Htela sam da kombinujem sve što volim da sviram – špansku muziku, džez (Geršvin, Ervin Šulhov), Šuberta… od svih tih grana koje se meni sviđaju i da CD zaokružim pod nazivom „Hop!“ – jer se lako razaznaje šta je, bar kada je u pitanju naš, engleski i francuski jezik.

Kada već spominješ ritam, zanimljivo iskustvo si imala u Australiji kada je u pitanju muzika i ples?

Port Macquarie, Australia

To je bilo nezaboravno iskustvo. 2013. godine je bila stogodišnjica od Posvećenja proleća. Kontaktirao nas je koreograf Majkl Kigan Dolan koji je naišao slučajno na Lidijin i moj CD „Petruške“ i „Posvećenja“ u 4 ruke. Svidelo mu se i hteo je da radimo na tome. Mi smo pogledale ko je on i ispostavilo se da je veoma profesionalan. Projekat je bio za narednih godinu dana – na našu muziku je trebalo da naprave koreografiju. Krenuli su od nule, to je zahtevalo gomilu proba… Oni su dolazili ovde u Kanjižu, išli smo u Irsku gde im je baza, pa u čuveno pozorište za plesače u Londonu „Sadler’s Wells”… A onda je mesec dana bila turneja u Australiji. U njihovoj grupi ima 10-tak igrača, veoma su disciplinovani. Zaista neverovatno „posvećenje“ od ranog jutra – ishrana, joga, istraživanje za vreme proba, kreativnost, energija… I ja sam sa njima otkrila jogu koju i danas obožavam.

Gde ste sve bili?

Blue Mountains, Australia

U Brizbejnu i Melburnu, a između smo imali 7 dana prazno pa smo se spuštali minivan-om. To je tek bilo nezaboravno iskustvo. Samo jedna osoba, od nas petoro, je znala da vozi, a imali smo hiljade kilometara pred sobom. Videli smo jednog od najopasnijih paukova na svetu, kengure koji prelaze ulicu, neverovatna prostranstva, planine Blue Mountains… Lepo iskustvo, ali ne samo muzičko već i životno.

Je l’ se umoriš nekad od putovanja?

Pa ne, više umara kad ništa ne radiš.

A samoća koju su spominjala? Jesu li muzičari nužno izolovani?

Klavir je malo priča za sebe. Niko nije toliko sam kao klavirsti. To je „u ugovoru“. Mislim da je klavir najteži instrument. Gudači treba da kreiraju ton, ali ipak, psihološki mislim da je klavir teži. Možda zbog te samoće, slobode.

Kako bi opisala svoju ljubav prema instrumentu? Je l’ možeš da zamisliš da se baviš nečim drugim?

Sadler’s Wells, London

Ja sam toliko ambiciozna da mi je super posao barista – koktel majstor. I da budem vozač taksija (smeh). To je možda neki filmski momenat. Ja ništa drugo ne znam da radim, ni ne bih ništa drugo da radim. U tome sam ceo život, čak i pre rođenja, jer je Lidija prvo krenula. Neko mi je rekao – to je tebe našlo. A mogu da pravim koktele i ovako (smeh). Zapanjuju me ljudi koji imaju „prave“ manuelne, teške poslove. Pekari recimo. Divim se tim ljudima koji rade te neke obične stvari svaki dan.

Je l’ razmišljaš da možda da odeš iz Francuske i živiš negde drugde ?

Sad sam nekako prvi put zadovoljna u Parizu u poslednjih nekoliko godina. Ali Španija me privlači jer mi možda više treba njihov mentalitet koji je kontrast meni. Svirali smo par puta tamo, najbolji prijatelj mi je Španac… Tako da ću verovatno tamo jednom da se odselim da vidim kako je.

Kako izgleda život u Parizu? Je l’ se i dalje diviš gradu ili si već „oguglala“?

Živim dosta pri obodu Pariza, a posao mi je na drugom nekom obodu. Tako da puno šetam, ali ne vidim taj turistički Pariz u centru. Divim mu se jer ga ne gledam svaki dan. I onda se s vremena na vreme setim kako je lep, šetnja Parizom je kao putovanje kroz vreme. Istorijski je grad, a opet gradi se pametno, širi se sa strane, a ne u centru. Volim da idem u isti džez klub od kad sam student. Obožavam da gledam filmove. Pariz je grad za bioskop.

Je l’ ima šanse ikada da se desi trio Maja Bogdanović, Nemanja Radulović i ti?

Svi imamo neke drugačije puteve, a kad se vidimo kao da smo se juče rastali. Možda za 100 godina „Manojlovića“ (smeh).

Tvoja muzička preporuka, osim klasike?

Bob Dilan, Tom Vejts, Lenard Koen… su nezaobilazni. To je lični ukus, ali i opšta kultura. Volim puno i Led Zeppelin. To mi je jedina grupa koju i dalje slušam sa istom ljubavlju kao i kad sam bila klinka. Njih i EKV.

Na šta si najviše ponosna u karijeri i šta su ti želje za naredni period?

Volela bih da naučim što više repertoara koji mi se sviđa. Da odem na još par takmičenja, jer sam shvatila da nisam baš toliko matora (smeh). Jesam dosta kompetitivna, ali to mi više daje povod da vežbam, moram da znam zašto nešto radim. Takođe, volela bih da više sviram kamernu muziku. Imam tu perfekcionističku tendenciju da često sebe ili suviše kinjim ili, doduše ređe, previše uzdižem. Ali sam ponosna što počinjem sebe sve više da vidim kao „normalnu“ osobu sa ljudskim krhkostima i sa puno sitnih bogatstava. I što mi muzika u tome najviše pomaže.


Ivana Ljubinković

Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

 

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

1 Comment

  1. […] Lidija i Sanja Bizjak će se, nakon sedam godina, ponovo naći pred beogradskom publikom na velikoj sceni Kolarčeve […]

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.