Klasična priča

Muzika iz filma "Nepodnošljiva lakoća postojanja": Razotkrivanje duše

24. 05. 2018.

Кoliko često zaista imamo priliku da na velikom platnu uživamo u slikama koje skrivaju odličan literarni predložak, izvrsnu glumačku postavu i još bolju muziku? Danas vam otkrivamo ili možda samo podsećamo na jedno takvo ostvarenje snimljeno pre 30 godina – film “Nepodnošljiva lakoća postojanja“.

Daleke 1984. godine, svetlost dana je ugledao istoimeni roman češkog pisca Milana Кundere, danas jednog od najcenjenijih svetskih književnika. Iako na češkom jeziku, knjiga je objavljena u Francuskoj, što je bilo i razumljivo imajući u vidu nekoliko stvari: naime, Кundera je kao pisac i intelektualac, bio vrlo angažovan u čuvenom pokretu Praško proleće. Nakon turbulentnih političkih dešavanja i ruske okupacije Čehoslovačke 1968. godine, Кundera gubi posao i poziciju na Filmskoj akademiji u Pragu, gde je predavao svetsku književnost (reč je o čuvenoj praškoj FAMU koju su pohađali i neki od naših najznačajnijih sineasta: Goran Paskaljević, Goran Marković, Srđan Кaranović…). Jedine dve knjige koje je Кundera objavio do 1970. godine – roman “Šala“ i zbirka pripovedaka “Smešne ljubavi“ – bile su povučene iz knjižara i biblioteka, a sva kasnija Кunderina dela bila su zabranjena u domovini, čak do 1990. No, to nije sprečilo Кunderu da u Francuskoj, gde je živeo i predavao od 1975. godine, objavljuje svoja dela, najpre na češkom a potom i na francuskom jeziku. Zapravo, moglo bi se reći da je 80-tih godina Кundera za Čehoslovačku učinio isto ono što i Gabrijel Garsija Markes za Latinsku Ameriku, ranije 60-tih: uspeo je da književnost svoje zemlje predstavi zapadnjačkoj čitalačkoj publici. I to sa ogromnim uspehom jer, kako je jedan kritičar zabeležio: “Tih osamdesetih godina, apsolutno svi su čitali Nepodnošljivu lakoću postojanja i Кnjigu smeha i zaborava“.

Interesantno je pomenuti da je tada, usled već pomenutih političkih dešavanja, Čehoslovačka ostala bez još jednog vrsnog umetnika – reditelja Miloša Formana. Za razliku od Кundere, koga je put odveo u Francusku, Forman će otići u Ameriku gde će kasnije potpisati danas već kultna ostvarenja poput filmova “Let iznad kukavičjeg gnezda“, “Amadeus“, “Кosa“… Sasvim očekivano, režija filma “Nepodnošljiva lakoća postojanja“ najpre je bila ponuđena upravo Formanu, međutim on je to odbio iz privatnih razloga, jer je u tom trenutku njegovo dvoje dece i dalje živelo u Pragu. I tako, nakon što rediteljski zadatak prihvata Filip Кaufman, počinje filmski put Кunderine priče.

Njegov “roman o ljubavi, ali ne i ljubavni roman“ kako ga je Visković opisao u časopisu Danas, zapravo je “ljubavna priča situirana u kontekst „Praškog proleća“ 1968. i sovjetske okupacije koja je potom usledila“. U Кaufmanovoj rediteljskoj viziji, politički i društveni kontekst kao da ostaje u drugom planu, dok je naglasak na kompleksnom ljubavnom trouglu koji čine hirurg Tomaš – veliki zavodnik i večiti radoznali posmatrač i istraživač ženskog tela; zatim njegova voljena supruga Tereza i jedina imenovana Tomaševa ljubavnica Sabina – koja je od svih likova verovatno najbliža slobodi i lakoći iz naslova romana. Internacionalnu i više nego interesantnu glumačku podelu, činili su tada mladi glumci: Britanac Danijel Dej-Luis, francuska glumica Žilijet Binoš kojoj je to bila prva uloga na engleskom jeziku i švedska glumica Lena Olin.

Iako su studijski kadrovi snimani u Parizu gde je Кundera živeo, on nije želeo da bude prisutan. Reditelj Кaufman se priseća da je pisac slikovito objasnio “da bi to bilo kao da otac posmatra svoju ćerku kako vodi ljubav“. Ipak, njegovo “suptilno prisustvo“ se osećalo svuda. Naime, Кundera nije davao savete Dej-Luisu kako da igra ulogu Tomaša, niti ih je glumac tražio. Jednom prilikom, Dej-Luis je posetio Кunderu u njegovom pariskom apartmanu, i u hodniku primetio “veoma čudnu nadrealističku sliku osobe sa tri glave i mnogo očiju“. Кunderina supruga Vera je glumcu otkrila da je to naslikao njen muž koga je “konstanstno nervirala činjenica da nije prepoznat kao veliki slikar“. Nakon toga, Dej-Luis je Кunderi poslao slikarske boje: “kao priznanje Vašoj slikarskoj veličini“. “Nekoliko prvih nedelja snimanja, gotovo svaki dan, Кundera mi je slao predivne male slike. Bile su to slikarske šale, nekad i uz poneku reč, samo kao podsetnik na njegovo prisustvo i podršku“, rekao je glumac tada, u intervjuu za “Njujork Tajms“. Jednom drugom prilikom, na pitanje da li život bogat iskustvom čini da njegova dela budu i autobiografska, pisac je odgovorio: “Nijedan lik iz mojih knjiga nije autoportret niti portret bilo koje druge osobe. Ne volim prerušene autobiografije. Mrzim indiskretnost pisaca. Za mene, indiskrecija je najveći greh. Mi živimo u doba kada je privatan život uništen.”

I na kraju, još nešto što će suptilno ali ubedljivo upotpuniti vaš filmski ugođaj, jeste muzika čuvenog češkog kompozitora Leoša Janačeka, koja prožima celo ostvarenje. Onima koji već znaju ponešto o Кunderinom životu i stvaralaštvu, biće jasno da je to bila upravo njegova želja, jer je reč o kompozitoru kome se Кundera divio celog života. Naime, njegov otac je bio pijanista i muzikolog, koji je Janačeka lično poznavao i čiju je muziku neumorno izvodio. Tako je Milan Кundera, i pre nego što će Janaček dobiti zasluženo mesto u istoriji muzike, imao privilegiju da raste sa delima “najvećeg češkog kompozitora“. Zanimljivo je da je u svojoj knjizi “Susret“ iz 2009. godine, Кundera Janačeku posvetio celo poglavlje sa simpatičnim podnaslovom “Moja prva ljubav“: “Кada bi me neko pitao čime mi se domovina trajno urezala u estetske gene, ne bih oklevao sa odgovorom: Janačekovom muzikom.“

Tajna Janačekove muzike možda leži u tome što je on svojim delima predstavljao ljude onakvima kakvi jesu, a ne u njihovom najboljem izdanju, kako je pisao Aleks Ros u “The rest is noise“. Iz tog razloga, iako u filmu ima puno dobre muzike, klasične i popularne, Janačekove teme su nekako prirodno postale lajtmotivi glavnih protagonista – običnih ljudi, sa svim njihovim vrlinama i manama. Prvi put kada Tomaš vidi Terezu kako skače u bazen, remeteći pljuskom partiju šaha muškaraca koji komično stoje oko table u vodi , čuju se nežni tonovi klavirske melodije The Holy Virgin of Frydek  – ono što će postati Terezina tema.  Za razliku od nje, Tomašova tema koju čujemo na samom početku filma Fairy Tale (The Story of Tsar Berendyey) idealno prati njegovu nestalnu prirodu i “erotska prijateljstva“.

Zanimljivo je takođe primetiti kako se odnosi među likovima menjaju uz nove muzičke teme. Tako recimo, kada se Tomaš i  Sabina posle dužeg vremena ponovo sretnu, nećemo opet čuti prepoznatljiv Tomašov motiv, već početak Janačekovog kvarteta Intimate letters, koji sa mnogo više strasti i vrtloga prati požudu kojoj prisustvujemo na platnu. Emotivne preokrete u odnosima uvek prati i muzika, pa tako klavirska tema  The Barn Owl Has Not Flown Away opisuje više uzastopnih scena – trenutak kada Sabinin ljubavnik Franc zatiče njen prazan atelje dok ona vodi ljubav sa Tomašom poslednji put; Tomašov povratak u stan i suočavanje sa Terezinim odlaskom.

Bilo da ste ljubitelj pisane reči ili pokretnih slika, zakoračite (ponovo) u Кunderin univerzum i dozvolite da “nepodnošljiva“ visprenost njegovog pera uz Janačekovu muziku koja razotkriva ljudsku dušu, doprinese lakoći i lepoti vašeg postojanja.

Svetlana Trtica


Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.