Pop-rok periskop

Đorđe Stijepović i "Sećanje na Mališu"

17. 12. 2019.

“Preći ću pola planete da bih došao u Beograd radi ove dodele. To je najmanje što mogu da uradim za Mališu i to je ništa u poređenju sa onim što je on uradio za mene.”

Đorđe Stijepović, koji se opravdano smatra najboljim svetskim slep kontrabasistom, ovogodišnji je dobitnik nagrade Povelja sa statuetom Vojin Mališa Draškoci. U Beogradu je svirao sa brojnim sastavima poput Balkan Music Club, Marsya, Shira U’tfila, Kal i Fishtank Ansambl. Od 2004. živi u Americi i u poslednjih par godina najviše nastupa sa grupom Molotov iz Meksika. Njihov MTV Unplugged album je pre par meseci novinovan za prestižni Gremi.

Povodom uručenja nagrade koju dodeljuje “World Music asocijacija Srbije”  Stijepović će održati koncert “Sećanje na Mališu” u Studentskom kulturnom centru 18. decembra u 20 časova. Sa njim će nastupiti Aleksandar Sedlar (gitara), Vasil Hadžimanov (klavijature) i Predrag Milutinović (bubnjevi). Ovoj jedinstvenoj četvorki prethodiće nastup Pjevačke družine Svetlane Spajić, a ulaz je besplatan.

Između dva leta za Meksiko, Đorđe je mejlom odgovarao na pitanja o svojoj karijeri, šta da očekujemo na koncertu u SKC-u kao i to koliko mu ovo priznanje znači.

Na koji način je profesor Draškoci uticao na tvoj rad?

Photo by: Samantha Madnick

Vojin Draškoci je osoba koja je najverovatnije najviše uticala na moje shvatanje muzike. Imam utisak da mi je proširio vidike i otvorio nove mogućnosti više nego što sam za to imao predispozicije. Iako su stilovi kojima se on bavio i kojima se ja bavim drugačiji, njegov pristup muzici je vrlo sličan mom.

Koji je za tebe značaj ove nagrade?

O tome koliko mi znači ova nagrada dovoljno govori podatak da sam ove godine bio nominovan za Gremi na čiju dodelu u Las Vegas, koji se nalazi na par sati od mesta gde živim, nisam otisao. A preći ću pola planete da bih došao u Beograd radi ove dodele. To je najmanje što mogu da uradim za Mališu i to je ništa u poređenju sa onim što je on uradio za mene.

Šta možemo da očekujemo na svirci u SKC-u 18.decembra?

Repertoar koju ću predstaviti je na neki način moja verzija Draškocijevih “muzičkih sinteza”. To su autorske kompozicije različitih stilova koji su vremenom uticali na mene. Muzičari koji sviraju sa mnom su najvišeg kalibra – Aleksandar Sedlar, Vasil Hadžimanov i Predrag Milutinović. Prvenstveno je to etno, jer je centralni deo večeri dodela nagrade World Music asocijacije Srbije, ali bice tu i džeza, surfa i rokenrola.

 Kako si od klasičnog i džez obrazovanja, preko rokenrola i etno sastava došao do statusa najboljeg svetskog slep gitariste?

Ja ne gledam sebe kao najboljeg, niti podržavam takmičenja u muzici. Mislim da taj koncept ubija sam smisao muzike kao umetnosti. Meni je klasično obrazovanje prvenstveno značilo da bolje naučim da sviram kontrabas, a nešto kasnije da bolje razumem muziku. Ono što me razlikuje od drugih slep kontrabasista je upravo ta muzička radoznalost, obrazovanje i iskustvo sviranja drugih žanrova. Drugi slep kontrabasisti su uglavnom usko vezani za jedan- dva stila i ne gledaju na muziku kao na celinu. Pretpostavljam da je to doprinelo da me izdvajaju kao predstavnika ovog stila sviranja.

Kad si se prvi put susreo sa takvim načinom sviranja?

Sa slep tehnikom sam se prvi put susreo sa nekih 9, 10 godina, kada sam zapravo prvi put i počeo da ozbiljno budem zainteresovan za muziku. To su bili Elvis Presley i Stray Cats koji su me potpuno ošamutili. Imao sam utisak kao da me je neko uhvatio za kragnu i naredio da se posvetim kontrabasu.

Photo by: Tony Francois

Često se na nastupima penješ na instrument, što posebno atraktivno izgleda. Kada si se prvi put popeo na kontrabas?

Prvi put kad sam uspeo da ga uzmem u ruke!

Već 15 godina živiš u Americi. Kako je bilo na početku, kad si tek otišao?

Ja i dalje imam utisak da sam tek otišao. Zaista nemam osećaj da je toliko vremena prošlo. Kad sada sagledam te početke shvatam da je bilo izuzetno teško, iako u meni i dalje preovladava osećaj radoznalosti koji sam imao kao i želja za otkrivanjem nove sredine. Relativno sam se brzo uključio u muzičke tokove San Franciska, a par godina kasnije i Los Anđelesa. Kad sam krenuo da idem na turneje po Americi, znao sam da su stvari krenule da se pomiču i da više nema stajanja.

Iako sebe ne smatraš kompozitorom, ipak stalno pišeš neku muziku. Šta ti je bila inspiracija za kompozicije  „Djordjeʼs Rachenitza” i „Ceklin”?

Rachenitza je verovatno najviše bila inspirisana numerom Razmetaniska r’cenica, koju sam svirao sa grupom Marsya. Po glavi mi se vrzmala ta kvinta kojom počinje i onda sam to nekako vrteo, pa se napravila inverzija i stvorila cela melodija. Ceklin sam komponovao u San Francisku, na klaviru, što mi se gotovo nikad ne desava. Bio sam oduševljen sto mi gazda ima klavir u dnevnoj sobi i jednom prilikom sam samo počeo da sviram tu melodiju. Iako nije crnogorska melodika u pitanju, nazvao sam je Ceklin, po mom plemenu iz Rijeke Crnojevića.

Photo by: Samantha Madnick

Držiš preko 200 koncerata godišnje. Sa kojim sastavom ti je bilo najluđe iskustvo na sceni? S kim najviše voliš da sviraš?

Poslednjih par godina se trudim da imam manji broj svirki, a kvalitetnije koncerte. Doduše, dešavalo se da budem na turneji bukvalno deset meseci godišnje. Kad sam počeo da sviram sa Lemijem (Motorhead) bilo je potpuno nadrealno. Sa Tiger Army takođe. Poslednje dve godine redovno nastupam sa grupom Molotov iz Meksika. Mislim da ne postoji “luđi” bend sam kojim sam ikad svirao. Koncerti su prepuni, a takvu razmenu emocija sa publikom nisam nikad video. U toj grupi sa mnom gostuje i Money Mark, klavijaturista grupe Beastie Boys. Sa njim zaista volim da sviram.

Šta bi savetovao ovdašnjim klincima koji sviraju kontrabas?

Da se ne ograničavaju na jedan stil muzike i da uče od što više kvalitetnih kontrabasista, bilo da sviraju u simfonijskom orkestru, big bendu, kafani ili na ulici. Ako su samouki, da što pre krenu na časove, ali da uvek imaju u glavi da ne postoji jedan profesor koji može svemu da ih nauči. Da se potrude da putuju po svetu po muzičkim radionicama. I da nauče da slepuju, bez obzira sto će im profesori reći da je to tehnika koja samo uništava hvatnike.

Ivana Ljubinković

 

Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i YouTube kanalu ClassicAll Radio

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.