Klasična priča

Nasleđe srpskih kompozitora: čuvanje muzike od zaborava

21. 12. 2021.

INTERVJU: Katarina Stanivuković

“Imam poseban odnos prema domaćim kompozitorama zato što mislim da je veoma važno da ih sve objavimo, samim tim rehabilitujemo i da poništimo sva vremena, političke i ekonomske tendencije koje su neke od njih favorizovale, a neke sklanjale sa strane”, kaže kompozitor Marko Aleksić

Miloje Milojević, iz lične arhive

Miloje Milojević (1884-1946) je bio srpski kompozitor, prvi doktor muzikologije, pedagog i još mnogo toga. Od njegovog opusa danas najviše poznajemo klavirska dela i solo pesme, mada ni horska muzika ne zaostaje. Ipak, deo njegove zaostavštine je u delikatnom stanju, a da bi bila na raspolaganju izvođačima, potrebno je da se originalni rukopisi restauriraju. Ovim poslom se poslednjih osam godina bavi kompozitor Marko Aleksić.

Za Milojevićevo delo se zainteresovao tokom studija kompozicije u klasi Vlastimira Trajkovića koji je bio unuk i naslednik zaostavštine Miloja Milojevića. Njegove rukopise Trajković je čuvao i sistematizovao još od 1979. godine, a Aleksić je uz podršku svog profesora nastavio ovaj plemenit i zahtevan poduhvat, fokusirajući se na dela koja nisu objavljena i rukopise koji su ugroženi ili postoje u jednom primerku.

Digitalizacija i prepisivanje pomoću specijalizovanog programa prvi su deo procesa restauracije. A pre pripreme za štampu neophodna je i “zvučna provera harmonskih, kontrapunktskih, kompozitorskih i muzikoloških elemenata”, priča nam Marko i dodaje da se neretko dešava da fali nekoliko taktova ili čak cela stranica, kao što je bio slučaj u Milojevićevom kvartetu. Tu onda nastupa kompozitorsko umeće restauratora koji poznaje originalni stil i može da ih dopuni onako kako bi to sam autor učinio. Kada je u pitanju restauracija, Aleksić je do sad radio na projektima vezanim za Simfoniju ce-mol Petra Кonjovića (zajedno sa muzikološinjom Sonjom Marinković), na Simfonijskoj poemi Smrt majke Jugovića, solo pesmama i prva dva gudačka kvarteta Miloja Milojevića. Za rukopise domaćih kompozitora generalno, kaže da se nalaze u katastrofalnom stanju.

Mnoge kompozicije nisu do sada objavljene ni izvedene. Ako su izvedene to je bilo pre više od pedeset, šezdeset godina, a i tada su često izvođene iz rukopisa kompozitora. Rukopis koji nije objavljen i dostupan, bez obzira što se nalazi u depoima i arhivama – kao da ne postoji”, objašnjava. A sa završetkom restauracije sledi nova avantura – pronaći izdavača. To su uglavnom javne institucije poput Muzikološkog instituta SANU i Matice srpske, jer prema Markovim rečima, iako muzika ima visoku umetničku vrednost, ona danas nije komercijalna i ne privlači izdavačke kuće.

CLASSICAll: Kako je došlo do toga da se zainteresujete za rad Miloja Milojevića?

Marko Aleksić

MARKO ALEKSIĆ: Isprva sam pomagao svom profesoru, Vlastimiru Trajkoviću koji me je zamolio da uradim neke prepise i bio sam fasciniran rukopisnim materijalima kao i samim kompozicijama. Nakon toga sam se sam zainteresovao i na svesrdno odobrenje profesora Trajkovića preuzeo sam na sebe obavezu da se time bavim. Njegova muzika mi je veoma bliska i mislim o njoj samo najbolje.

Na kojim kompozicijama trenutno radite?

Trenutno radim na horskim kompozicijama. U pitanju su Milojevi početnički radovi iz prve stvaralačke faze. Uglavnom su horske kompozicije za mešoviti hor i ženski hor. One su štampane u periodu od 1914. do 1921. godine, u par izdanja koje je sad nemoguće nabaviti. A budući da je sam kompozitor vršio korekturu u nekim izdanjima, a u nekim nije, potrebno je to uneti i sada.

Šta Vam predstavlja najveći problem u radu na Milojevićevim kompozicijama?

Odrediti prioritet, kojim redosledom će kompozicije biti obrađene. Sve su važne i teško je dati prednost jednoj, a drugu ostaviti da čeka. U samom procesu, prepisi rukopisa oduzimaju najviše vremena.

Na koji način redaktorski rad utiče na Vas kao kompozitora, da li Vas oplemenjuje ili sputava?

To je interesantno pitanje zato što se trudim da redaktorski rad ne utiče na moj stvaralački izraz. Zbog toga tokom rada na tuđim kompozicijama ne komponujem da se ne bi nešto svesno ili podsvesno “zalepilo”. Tokom rada ja moram da „uđem u glavu kompozitora“ a to nije dobro jer može da poništi moje izvorno stvaralačko nadahnuće. Sa druge strane, u samom prepisu ima neka tajna gde se na neobjašnjiv način uči samim prepisivanjem, ali i kompozitorskim posmatranjem.

Кoji je motiv, cilj ili razlog za ovakvom vrstom angažovanja?

Кao rodoljub imam poseban odnos prema domaćim kompozitorama zato što mislim da je veoma važno da ih sve objavimo, samim tim rehabilitujemo i da poništimo sva vremena, političke i ekonomske tendencije koje su neke od njih favorizovale, a neke sklanjale sa strane. Sad je došlo vreme da se ti kompozitori stave u istu ravan, da se dela objave i da se sa njima upoznamo. A možemo da se ponosimo, jer zbog njih činimo deo kompletnog umetničkog stvaralaštva evropskih naroda.

 Кome Vaš rad služi i kome donosi dobro?

Donosi dobrobit celokupnoj akademskoj muzičkoj zajednici. Pre svega kompozitorima, muzikolozima, dirigentima ali i izvođačkoj praksi i svim instrumentalistima s obzirom na širok spektar instrumentalnih sastava. Takođe se i šira zajednica vaspitava, obrazuje i upoznaje ono što je naše nacionalno blago. Nažalost, mnoge generacije nisu obrazovane na temeljima domaće umetničke muzike.

Na čemu trenutno radite?

Radim na pripremi za snimanje CD-a kompletne muzike za gitaru solo kompozitora i mog profesora Vlastimira Trajkovića koji bi trebao da bude snimljen u 2022. godini.

  • Projekat restauracije dela Miloja Milojevića podržala je Organizacija muzičkih autora Srbije – Sokoj.


Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.