Klasična priča

Solo album gitaristkinje Aleksandre Ivanović: Ivanović plays Ivanović

11. 05. 2025.

Ako bi neka naša umetnica mogla da ponese epitet princeza gitare onda bi titula bez sumnje pripala Aleksandri Ivanović. I to ne jer joj je i sam kompozitor posvetio Uspavanku za malu princezu već upravo zbog sveobuhvatnosti njene interpretacije – graciozne, senzitivne i tonski besprekorne.

Photo grab iz videa Gorana Kovačića

Poznavaocima klasičnog gitarskog zvuka imena Vojislava i Aleksandre Ivanović su dobro poznata. Više od petnaest godina (tačnije od 2008.) nastupaju zajedno kao gitarski Levante duo, izvodeći mahom Ivanovićeve autorske kompozicije. Zajednički nastupi se ocenjuju kao savršeni, a njihova komunikacija je do te mere instinktivna da se opisuje kao telepatska. Budući da su u braku, autentična privrženost dodatno produbljuje njihovu muzičku usaglašenost. Album „Ivanović plays Ivanović“ (2025) je Aleksandrin prvi solo album i predstavlja neku vrstu antologije za solo gitaru, budući da je 13 odabranih kompozicija nastajalo u poslednjih četrdesetak godina Ivanovićevog kompozitorskog rada. Na albumu se nalaze one koje u pravoj meri uspostavljaju ravnotežu između „popularnijih“ i onih, za slušaoce, malo složenijih dela. Ovo izdanje predstavlja značajan doprinos našoj diskografiji kada je u pitanju savremeno stvaralaštvo za gitaru, ali i podstrek za gitaristkinje na našim prostorima. Promocija će se održati u utorak 13. maja u Beogradu, od 19h u muzičkoj kući Metropolis.

Jedan od opisa koji možda najbolje otkriva suštinu muzičkog izraza Vojislava Ivanovića jeste „spoj oštre inteligencije i osvežavajući muzički senzibilitet“ (Colin Cooper, Classical Guitar, London). U njegovom rukopisu prepliću se klasična, savremena, tradicionalna muzika i džez što je primetno i na ovom albumu koji odiše nostalgijom, večernjim tonovima i šifrovanim izjavama ljubavi. Ima tu referenci na Albeniza, Bramsa, Kita Džereta, grčkog folklora, bosanskog sevdaha i srodnog mu brazilskog saudade osećanja; tužnih i rugajućih valcera, uspavanki, lamenta i šoro ritmova posvećenih prijateljima, porodici i dragim muzičarima.

Aleksandra i Vojislav Foto: privatna arhiva

Istančane nijanse emocija i raspoloženja Aleksandra oživljava prirodno elegantnim i toplim tonom, otkrivajući ponekad, kako je u jednom intervjuu izjavila, i samom autoru nova tumačenja njegovih zamisli. Preciznost i lakoća sa kojima izvodi često kompleksnu i slojevitu Ivanovićevu muziku, proističe iz dugogodišnjeg rada, sviranja, osluškivanja i promišljanja, i konačno, bliskog doživljaja tih melodija koje su, upisane u njene prste i memoriju, postale neodvojiv deo nje. Pris(ut)nost se prenosi putem (digitalnog) nosača zvuka, pa već od prvih taktova stičemo utisak intimnog kamernog koncerta (zanimljivo je da je album i sniman u prostoru koji se zove „Studio Soba“).

Neke numere su sada premijerno zabeležene – šest revidiranih kompozicija iz Ciklusa Cafè, Uspavanka za malu princezu, Noć u Majamiju, Šoro za Mirka kao i Mali tužni valcer. Album otvara „hirovito neoklasično delo“, popularni i diskretno groteskni Circus valse (1996). Njegovu šaljivost zamenjuje nostalgični Cafe br.5 (Nostalgia, 1985), sav od mekog tremola bliskog šapatu tambure. Nadovezuje se Uspavanka za malu princezu (2008) za koju je kompozitor „pozajmio“ dve note od Bramsove čuvene Uspavanke i tako napravio potpuno novu, snenu muzičku posvetu Aleksandri koja je upravo tako i izvodi. Nešto kasnije će stići na red Uspavanka za Srđana (1986), nežna posveta sinu inspirisana muzikom Isaka Albeniza. U međuvremenu, Šaljivi valcer (Fanny valse, Cafe br.4)  prikazuje nespretnog plesača koji ispada iz ritma, ali ipak uspeva da „uhvati korak“ u lirskim momentima kompozicije. Lirika će dobiti sasvim drugačije obrise u Nichterinos koji je, uz Lament, kompozicija s najviše „Balkana“ u sebi. Prvi je šestominutni nokturno sporog tempa koji dodatno razotkriva darovitost naše gitaristkinje za suptilnu dinamiku, nestvarne „električne“ tonske boje i zavodljive orijentalne trilere, a sve to zaodenuto u džez harmonije i eho  „kitdžeretovske“ atmosfere. Lament donosi sličan ambijent uz još više spontanosti i melizmatičnih fraza, pa kompozicija lišena metra zvuči kao improvizacija. Citat Ive Andrića u bukletu „I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol“ nije slučajno izabran za njegov opis.

Photo grab iz videa Gorana Kovačića

U drugom delu albuma preovlađuju komadi iz Ciklusa Café, kao i brazilski šoro ritmovi u kojima je vedrina sastavni deo melanholije (Cafe 2 Tear Prelude i Choro para Mirko), dok Café 1 (Tango) i 3 (Improvisation and Dance) još jednom potvrđuju otmenost, ali i žustrinu, u načinu na koji se Aleksandra pogirava sa akordima i finesama gitarskog zvuka. Između njih, ostajemo pod utiskom letnje noći u Majamiju (Night in Miami), savršene balade za sitne sate i puste gradske ulice. Poslednja (minija)tura melanholije dolazi na samom kraju sa kompozicijom sugestivnog naziva – Little Sad Valse.

Ako bi neka naša umetnica mogla da ponese epitet princeza gitare onda bi titula bez sumnje pripala Aleksandri Ivanović. I to ne jer joj je i sam kompozitor posvetio Uspavanku za malu princezu već upravo zbog sveobuhvatnosti njene interpretacije – graciozne, senzitivne i tonski besprekorne. Samo tako je i moguće svirati kompozicije u kojima je sve pesma i sve bol.

Ivana Nićiforović



Pratite nas na Fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na našem YouTube kanalu ClassicAll Radio

i na Instagram profilu

 

ClassicAll portal se finansira samostalno. Mislimo da je važno da se o muzici razgovara i piše i želimo da naš sadržaj bude otvoren za čitaoce. Ukoliko vam se sviđa ono što radimo možete da nas podržite. Svaka donacija je dovoljna motivacija!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.