Klasična priča

Sonja Kalajić: renesansna umetnica 21. veka

28. 01. 2020.

INTERVJU

 „Želeli smo da rekonstruišemo onu spontanost, prirodnost i polet istraživačkog duha sa kojim se, verujemo, rađa svaki iskreni muzičar i kakav su imali muzičari u nekim davnim, za muziku sretnijim vremenima. Drago mi je da vidim da u tome nismo usamljeni, već da i u svetu sve više interpretatora pokušava na razne načine da skine patinu sa klasike, te da joj pruži novi sjaj.“

Sonja Kalajić

Ovako violinistkinja Sonja Kalajić opisuje nedavno objavljeni disk tria Sensartika „Fauna Sacra“ (Metropolis Music, 2019). Pre ovog, sa kvartetom Sensartika objavila je „Kako se sluša koncert“ i „Saw Friendly“ (Metropolis Music, 2016). Na najnovijem disku nalazi se 18 kompozicija – poznatih stavova klasične literature, ali i džez i foklornih melodija raznih zemalja. Nit koja ih spaja su – životinje. Ovaj koncept je u potpunosti originalan na našim prostorima, a reklo bi se i šire. Osim što je Sensartika posvetila ovu jedinstvenu kompilaciju životinjama, u vreme kada čitave vrste svakodnevno nestaju, članovi tria su razmišljali i o konkretnom angažmanu, pa je tako deo prihoda od kupovine CD-a namenjen „Društvu za zaštitu i proučavanje ptica Srbije“.

Sonja, osim što je violinistkinja, svira kastanjete, mandolinu i testeru. Kada je u pitanju poslednje navedeno – prva je i za sad jedina ozbiljna umetnica u Srbiji koja je uspela da ukroti ovaj lelujavi zvuk. Za to je zaslužan veliki rad, volja i upornost u učenju kod čuvenog Rodriga Gere (dok je živela u Argentini). Oštra na jeziku i blaga kada je u pitanju saradnja sa ljudima koje ceni i voli, Sonja Kalajić je predstavila svežinu koju donosi muzika Sensartike u vreme globalne društvene i kulturne krize.

ClassicAll: U knjižici koja prati CD kažete da ste pokušali da spojite neke iskonske doživljaje sveta i muzike sa akademskim znanjem. Kako se to postiže? Aranžmani, instrumenti, ali sigurno i vaše umetničke prirode?

Trio Sensartika

Sonja Kalajić: Da, upravo sve što si navela koristimo kao sredstva za postizanje takve sinteze. Naime, ljudi okupljeni oko imena Sensartika, bilo nekadašnjeg kvarteta ili današnjeg trija, jesu muzičari koji su odviše zasićeni krutim, često hladnim i previše racionalizovanim pristupima muzici. Svi mi smo, ulaskom u muziku, tokom detinjstva, očekivali da ćemo ući u neki potpuno drugi svet od onog što danas pretežno predstavljaju i podržavaju institucije sveta klasične ili ozbiljne muzike. Mi smo očekivali ulazak u mitove i bajke, u svetove koji predstavljaju raj za kreativnost i razmenu doživljaja zvuka, a ne zatomljavanje u lavirinte formalizma, larpurlarizma i neke vrste akademskog snobizma. Osetili smo stegu veštački nametnutih normi koje apsolutno nemaju veze sa suštinom muzike koju izvodimo, već sa istorijskim momentom pojave buržoazije kao nove elite, te pravilima koja su veštački nametnuta u želji da se nadomesti izgubljena i prirodna uzvišenost koju su donosili sveštenički, suverenski i viteški duh prethodnih epoha. Dakle, želeli smo da rekonstruišemo onu spontanost, prirodnost i polet istraživačkog duha sa kojim se, verujemo, rađa svaki iskreni muzičar i kakav su imali muzičari u nekim davnim, za muziku sretnijim vremenima. Drago mi je da vidim da u tome nismo usamljeni, već da i u svetu sve više interpretatora pokušava na razne načine da skine patinu sa klasike, te da joj pruži novi sjaj. Tužno je jedino što, kao i obično, nova oslobođenja mogu dovesti do novih vrsta porobljavanja, pogotovo u svetu u kome trendove ne određuju sami umetnici i intelektualna elita, već pozadinske političko-ekonomske, pa i mafijaške strukture kroz institucije izdavačkih kuća, muzičkih agencija, medija i drugo.  Kič, šund, senzacionalizam, perverzija, iskorenjivanje svakog etosa i etnosa su stvari koje dobijaju zamajac i u domenu klasične muzike i veoma često, baš u ime slobode o kojoj govorim, a koja je za nas nešto posve drugo.  Videćemo gde će nas sve to odvesti, šta će na kraju pobediti i da li ćemo na poziciju klasike od pre deceniju gledati sa nostalgijom ili kao na dugu mračnu fazu, koja je konačno prevaziđena u cilju duhovne evolucije čoveka.

Na koji način je za tebe muzika povezana sa prirodom?

Ja lično pripadam grupi onih koji veruju da je ceo kosmos nastao iz zvuka, te da je svaka galaksija, a unutar nje i svako biće, svaka jedinka deo velike simfonije Kosmotvorca. Još je naš Nikola Tesla govorio: „Ako želite da otkrijete tajne univerzuma, razmišljajte o energiji, frekvenciji i vibraciji.“ i „Najmanja zvezda je završena kompozicija, i ujedno, deo nebeske simfonije. Otkucaji čovekovog srca su delovi te simfonije na Zemlji.“  Meni takve ideje kao muzičaru ulivaju veliko samopouzdanje, ali i odgovornost, jer ukazuju na to da se mi ljudi, od intuicije, zvuka, vibracije, doživljaja i osećaja, s one strane svakog racionalnog i materijalnog objašnjenja bavimo nečim odista važnim i u direktnoj vezi sa suštinom svega oko nas i u nama. Ako uzmemo u obzir činjenicu da živimo u svetu gde se snaga suprotnih, anti-duhovnih stavova zahuktava, onda je stalno podsećanje na spregu prirode, to jest kosmosa i muzike, ono što otrežnjuje, daje neophodni elan i snagu za istrajavanje pod jakim pritiscima.

Deo prihoda od kupovine CD-a odlazi za zaštitu ptica Srbije. Kako ste se odlučili na ovaj potez?

Vodili smo se principom da svako treba da čini koliko je u njegovoj moći. Danas ljudi mnogo vole da okrivljuju državu, društvo i svet za ekološku katastrofu, ali da pritom ništa, ili gotovo ništa lično ne preduzimaju.  Mi smo hteli da  damo drugačiji primer. Pošto je album inspirisan svetom životinja bilo je logično povezati njegov učinak na polju muzike sa delovanjima nekog od udruženja za zaštitu životinja. Odlučili smo se za Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, jer smo uočili doslednost, ozbiljnost i veliku angažovanost ove organizacije. Takođe, u simbolici divljih ptica, kao i zvukovima koji ih krase, videli smo najveću vezu sa muzikom i onim kako je mi doživljavamo i predstavljamo. Zato je odluka vrlo brzo pala, a na našu sreću ona već ima i konkretnog učinka, najviše zahvaljujući muzičkoj kući Metropolis, koja je projekat podržala i pridružila se plemenitoj donatorskoj akciji.

Sve više pišeš muziku. Između ostalog, Nemanja Radulović je snimio tvoju kompoziciju Vatra suze. Gde nalaziš inspiraciju, kako bi opisala muziku koju komponuješ?

Na ovo pitanje je izuzetno teško odgovoriti iz dva razloga. Prvo, jer sam za tu temu krajnje subjektivna, a drugo, jer ona nije jedna, već je u pitanju mnoštvo. Barem se meni tako čini. Imam utisak da muzika dolazi meni, pozvana ili ne, ali da je svaki put neka druga, da ona jednostavno nije moja, već da različite muzike dolaze iz nekih udaljenih svetova, prošlosti i budućnosti, a da sam ja samo tu kako bi im omogućila da se „rode“. U komponovanju uživam na poseban način i s godinama me sve više privlači, a i racionalno gledano, u tome vidim sve veći smisao.

Ali pretpostavljam da je prva ljubav ipak scena, odnosno izvođaštvo?

Divno je biti interpretator, zanosno, kreativno, ali moja najbolja izvođenja koja sam imala na violini su, mahom, otišla u zaborav, jer nije obezbeđen audio-zapis. Sem toga, jedno čarobno veče, već posle par dana ili kraće, zasene neke nove informacije, neki novi ljudi, nove priče, angažmani i koncerti i ni vi sami se ne sećate niti imate vremena da razmišljate o tome kako ste i šta svirali, a kamoli publika. Izvođaštvo, naravno, beskrajno volim i u njemu svakodnevno uživam, ali mi sve više postaje tesno ili nedovoljno za moje kreativne i istraživačke porive.

Komponuješ za javnost od svoje devetnaeste godine, a pre dve godine si prvi put počela da objavljuješ partiture svojih kompozicija i aranžmana. Trenutno si pri kraju pripreme notne zbirke Nova Antika, pa bi volela znati otkuda takav naziv i šta nas u njoj očekuje?

Reč je o zbirci od 15 kompozicija za duo violine i viole za početak, a potom, kao drugo izdanje, za duo violine i violončela. Deset kompozicija u okviru zbirke čine moji aranžmani anonimnih autora iz srednjeg veka i dva renesansna autora – Tielmana Susata i  Tuanoa Arboa. Ostalih pet su moje autorske kompozicije inspirisane duhom srednjeg veka, renesanse, pa i baroka. Ideja mi je bila da prelepu ranu muziku, tzv. muziku antiku, prilagodim modernom i standardnom duu violine i viole. Ne postoji podatak da je iko ikada ovakvu muziku adaptirao za pomenuti sastav. S obzirom na to da sam tokom života više puta za razne prilike komponovala muziku u duhu srednjovekovlja, zbirci sam dodala svoja dva stara i tri nova komada za ovaj duo. Kako je violončelo kao instrument dosta srodan violi, naknadno ću se posvetiti adaptaciji istih ovih komada za duo sa čelom.

Kako je došlo do ideje da praviš baš ovakvu zbirku?

Sonja Kalajić i Aleksandra Kurulić

Ideja mi je došla nakon saradnje sa ansamblom Renesans, sa kojim sam imala nekoliko solističkih nastupa na kastanjetama prošle godine. Slušajući njihovo prekrasno i poletno izvođenje rane muzike tokom proba i na koncertima, pomislila sam koliko je zapravo ta muzika srednjeg veka i renesanse puna radosti , čednosti i finoće, a mi smo često skloni da verujemo u ideje da se danas živi srećnije nego u vreme vitezova. Ipak, kad uporedim većinu muzike koja se danas piše u akademskim krugovima, ne čini mi se da je pišu srećni ljudi. Ako oni, pak, odista to i jestu, onda bi se reklo da ni pod razno ne žele sreću onima koji takvu muziku treba da čuju ili izvode. S druge strane, ta takozvana rana muzika, ili musica antica danas je poprilično zarobljena u instrumentarijumu tog perioda – od srednjeg veka do baroka. Danas gotovo nigde ne možete čuti tu muziku, a da je ne svira neki ansambl na autentičnim instrumentima tog doba. To je, s jedne strane lepo, ali spram sveta koji kulturno propada, koji vapi za izgubljenim skladom, lepotom i dobrotom, to je na neki način sebično, pa i glupo. Daleko bolje bi bilo da, pored izvođenja takve muzike na starim instrumentima, ona bude prilagođena novijim, jer je njihova prisutnost i mogućnost održavanja daleko veća. Naposletku, već se takav pristup masovno vrši kad je reč o muzici srednjeg i kasnijeg baroka, ili kada muziku egzotičnih zemalja sa njihovim etničkim instrumentima želimo da predstavimo na podijumima Evrope. Mnogo puta, u nedostatku nekog zanimljivog i drugačijeg repertoara, klasični muzičari na modernim standardnim instrumentima ubacuju neku vrstu osveženja, kompozicije koje pripadaju drugim muzičkim pravcima poput evergrina, džeza, filmske muzike, pa čak popa i roka. I dok za takvu vrstu muzike postoji sve više nota za klasične standardne instrumente, dok se sve više takav repertoar odobrava i u „najotmenijim kućama“ dojučerašnjih akademskih elitista, stara muzika i dalje prećutno ostaje strogo rezervisana za neke druge instrumentaliste, iako je po svojoj strukturi i suštini osnova i deo onoga što zovemo klasična ili ozbiljna muzika. Zato sam, kao i uvek kad osetim da nešto u svetu muzike fali ili nije prisutno u dovoljnoj meri, rešila da uradim nešto po tom pitanju. Odlučila sam da dam mali doprinos svetu klasične muzike, kolegama, ali i samoj sebi kao izvođaču.

U ovom izdanju imaš goste violistkinju  Aleksandru Kurulić  i čelistu Dragana Suzuki Đorđevića . Kako teče ta saradnja?

Sem što su kao sjajni ljudi i muzičari odlični i inspirativni za saradnju, pozvani su da budu redaktori deonica svojih instrumenata, jer sve što radim, nastojim da bude na najvišem mogućem nivou. Sem toga, uvek volim da čujem i drugo mišljenje nezavisno od toga da li ću se sa njime složiti ili ne, jer mi to vraća distancu koju obično gubim nakon duge uronjenosti u stvaranje. Sa Aleksandrom sam prethodnih godina dosta nastupala u okviru našeg dua i izvesne numere ovog izdanja smo već zajedno izvodile, tako da je nastavak saradnje u domenu sređivanju štrihova, prstoreda, artikulacije i drugih oznaka za violu u ovom izdanju bio prirodan sled.  Inače, osoba sam koja izuzetno voli da deli radost stvaranja sa drugima i drago mi je da su baš Aleksandra i Dragan postali deo ove priče. Njihov doprinos je veoma važan za ovo izdanje i nadam se da će i njima ovakvo iskustvo značiti za ubuduće.

Nakon tri pozorišne predstave i filmova „Hrepenenje“ i „Legenda o Grlici“ , nedavno smo imali priliku da te vidimo u ulozi majke Julijane u filmu „Slavenski“ u produkciji RTS-a, koji predstavlja život i rad našeg kompozitora. Šta je najlepše što ćeš pamtiti sa snimanja?

Ono po čemu ću najviše ovaj film pamtiti je sam proces rada u kome sam, kao nikada ranije, imala osećaj prisustva nadrealnog. Usred leta gde se na svaka dva dana smenjuju kiša i sunce, gde svi učesnici – od reditelja do fizičkih radnika – ulažu napore preko onoga za šta su plaćeni, u zemlji u kojoj većina ljudi zna za bar nekoliko pesama nekog Ace, Mace, Cece i Jece, ali ne zna ko je Ljubica Marić, Kornelije Stanković, Stevan Hristić, a kamoli Josip Slavenski, nakon tri već urađena filma u uslovima koji su pre za spravljanje kakvih dobrih reklama nego igrano-dokumentarnog filma, jedna ekipa sjajnih ljudi na čijim licima se ukazivao kao u kakvom priviđanju, osmeh neke davno izgubljene radosti i sreće, i dalje ima snage, i dalje stvara i nema nameru da odustaje. Najveću zahvalnost ekranizaciji biografija domaćih kompozitora u igranoj formi dugujemo reditelju Iliji Gajici, scenaristi Mariji Ćirić i urednici Ani Pavlović, koji su uočili važnost ove teme, kao i potrebu njenog prilagođavanja novijem ukusu mladih, u cilju očuvanja sećanja na muzičke velikane našeg društva.

Šta je za tebe uspeh, lično i profesionalno i da li ta dva mogu da budu odvojena kada je umetnički poziv u pitanju?

Ja radije gledam profesionalni i privatni život kao jednu celinu, iako one moraju često biti razdvojene zarad boljeg funkcionisanja i produktivnosti. Upravo razdvajanje svakog od svih, a prevashodno nas od sebe samih, u krajnjoj instanci dovodi do izgubljenosti, agonije, nesreće i neuspeha. Za mene je uspeh danas ostati prevashodno veran sebi u oba segmenta, jer kako me učio moj otac: „Nema pobede vrednije od vernosti sebi u porazu, niti ima većeg poraza od izdajstva sebe zbog pobede.”  Zatim, ako uspete da razgranate svoje biće u svim smerovima, te da imate ono što se zove celovit, integralan život, a ne samo neke njegove delove, onda ste, po meni, posebno blagosloveni. Poslednja karika uspeha je, naravno, da budete okruženi ljudima sa kojima razmenjujete iskrenu ljubav i poštovanje, što je za emotivce kakvi su obično umetnici upravo najbitniji deo za istinsku sreću.  

U tvom slučaju su privatan i profesionalan život odista posebno povezani imajući u vidu da je klarinetista i saksofonista Darko Armenski ujedno tvoj životni i muzički partner. Kako usaglašavate te dve uloge?

Darko i ja smo kao ljudi, u biti veoma slični, iako veoma različiti na površini. Ipak, svakako bih lagala ako kažem da nam je u početko sve teklo kao med i mleko. Dugo je trebalo da se „peglaju” neke stvari kod svakog od nas, ali smo, čini mi se, na posletku našli patent za rešavanje svih problema koji mogu isploviti usled tog dvostrukog, privatnog i profesionalnog partnerstva. Njega čine dve sintagme – velika ljubav i dobra komunikacija.

Ivana Ljubinković


Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.