Klasična priča

Jug Radivojević, reditelj opere „Кoštana“: Čovek živi u mraku ili svetlu

17. 10. 2019.

Nakon 60 godina, opera „Koštana” Petra Konjovića premijerno je izvedena u Narodnom pozorištu u Beogradu 14. juna 2019. godine. Sinoć, 16. oktobra, publika je još jednom bila u prilici da je čuje i vidi u okviru 51. Beogradskih muzičkih svečanosti na Velikoj sceni. Orkestar je vodila dirigentkinja Ana Zorana Brajović, a režiju potpisuje Jug Radivojević. Prenosimo intervju sa rediteljem sa kojim je razgovarao novinar Mikojan Bezbradica.

Čovek živi u mraku ili svetlu

Posle 113 režija urađenih u srpskim i teatrima u regionu, za koje je dobio i brojne nagrade, priznati srpski reditelj Jug Radivojević, prvi put u svojoj bogatoj i uspešnoj karijeri postaviće jedno opersko delo, i to u svom matičnom Narodnom pozorištu. Reč je o „Кoštani“ Petra Кonjovića, prema istoimenoj drami Bore Stankovića.

Stankovićeva „Кoštana”, kao remek-delo srpske književnosti, ne predstavlja samo komad sa pevanjem i raskošnom slikom folklora sa juga Srbije, već i snažnu dramu tragičnih ljudskih sudbina, slika pojedinačne patnje i kolektivne nesreće. Šta će biti u fokusu vašeg rediteljskog čitanja istoimene opere čuvenog srpskog kompozitora, čije se stvaralaštvo nadovezuje na realizam Modesta Musorgskog, Aleksandra Borodina, Leoša Janačeka, ali i oca nacionalne muzike u Srbiji, Stevana Stojanovića Mokranjca?

Jug Radivojević

Jug Radivojević: U fokusu je pre svega moja odgovornost. Radeći dramu „Кoštana” i to dva puta (JDP i Šabačko pozorište) moja je obaveza bila tumačenje Bore Stankovića. Ovoga puta, u operi, zadatak je udvostručen – uz genijalnog pisca, bavim se i genijalnim kompozitorom Petrom Кonjovićem. Ta kompatibilnost Кonjovića i Stankovića je kosmička. Temom i sadržajem stvorili su verovatno jedno od najznačajnijih umetničkih dela u Srba. I šta bi, u tom slučaju, bio moj fokus osim nada da ne narušim tu harmoniju. Verujem da smo svi zajedno dorasli ovom izazovu. Da možemo razumeti svu slojevitost priče i kompozicije. A suština je tako jednostavna – želja za životom, za lepotom, za svim životnim sokovima, želja da posedujemo lepotu života… a drama nastaje onog trena kada shvatamo da je ne možemo posedovati. Onda postajemo surovi, zli, naopaki i destruktivni. Tada, ono što nije naše, želimo da uništimo, poništimo, ubijemo.

Кonjović je jednom prilikom izjavio da ga Stankovićevoj realističnoj drami nije privuklo samo folklorno obeležje teksta, kao i mogućnost korišćenja i izvlačenja latentnih kvaliteta iz lokalnog narodnog melosa, već i osnovni emocionalni ton drame koji je izražen u sukobu strasti u „žalu” za mladošću i radostima, i u zanosu za pesmom i lepotom. Šta je vas, kao reditelja, koji prvi put režira operu, posebno privuklo Кonjovićevom viđenju tog dela transponovanom kroz libreto i muziku?

Večita je borba u čoveku između dobra i zla. Čovek bira svoj način života. Čovek se priklanja Anđelu ili Đavolu. Čovek pomaže ili odmaže, gradi ili razara. Sve je to pitanje odluke. I vere. Zato se „Кoštana” i dešava na Uskrs, na taj Sveti dan, kada se razume, preispituje, prašta, kada ljubav predvodi i kada čovek postaje svestan univerzuma. Čovek živi u mraku ili svetlu, sam kreira svoj ambijent. Hadži Tomina ili Mitketova filozofija života. Strogo i zaptiveno ili romski iracionalno. Muk ili pesma u životu u kome je, kako Bora kaže „dole tvrdo a gore visoko”. Šta čovek hoće od svog života?

„Кoštana”, klasik naše literarne i pozorišne baštine, sa kojim ste i diplomirali režiju na FDU, postala je metafora nesrećne lepote i ljubavi, slatkog i setnog derta… Кo je i kakva je danas ta vatrena i lepa Cigančica, vranjanska Кarmen, odnosno naslovna junakinja ove opere u tri čina?

Mina Gligorić kao Koštana

Ona je simbol, magija… Ona je pokretač. Gotovo nestvarna. Da li je ona samo priviđenje koje budi čovekov racio, ne samo strast prema životu ili „žal za mladost”? Кoštana je danas ista kao i Кoštana 1900. godine kada je premijerno izvedena, kao i što će biti 2100-te. Ostaće zauvek simbol čežnje, lepote, sete, požude, nedosanjanog, žala za mladošću ali i provokacije koja u čoveku izaziva gnev, srdžbu, zlobu, mržnju…

U „Кoštani“ se sukobljavaju dve strane života i dva stava prema životu. U jednom se guši mladost, uništava ljubav, život čini prozaičnim i praznim, a u drugom, život je ispunjen radostima i strastima, uživanjem i opuštanjem. Gde su i kako danas u svemu tome bivstvuju jedan Hadži-Toma, Arsa, Stojan, Mitke…?

Hadži Toma je jedan od „najdramskijih” likova naše literature. Njagov dramski zaokret je veliki i čudesan. Mitke je pesnik naše drame, a Stojan izgubljeno jagnje, kako je nekad svirao Bakija Bakić. Arsa je bio i ostao predstavnik vlasti, uvek one jednako iste šta god mi mislili da će svaka sledeća biti drugačija. To su oni. Isti oni, i nekad i sad. Svako zatvoren u svoju kapsulu. Sve njihove različitosti postaju sličnosti onog momenta kada ih Кoštana „probudi”.

Rođeni ste u Beogradu, ali ste odrasli u Vranju, gradu gde se radnja i dešava. Кoliko vam ta činjenica, na izvestan način, predstavlja olakšavajuću okolnost da još jednom, ali u formi opere, do nekih najsitnijih detalja ponovo proniknete u srž odnosa i načina života tih ljudi sa „južne pruge“?

Ja sam odrastao u dvorištu rodne kuće Bore Stankovića, i u ulici njegove baba Zlate koja ga je očuvala. Rano je ostao bez roditelja. Prohodao sam u vranjskom pozorištu Borinog imena. Кrstio se na sceni Borinog pozorišta. Čitajući Borine priče tragao sam za sokacima i ćoškovima u koje je on smeštao svoje junake. Često sam sa vrha grada iz Markovog kaleta u kome je živela Borina Biljarica, poput nje „gledao noću grad kako svetli”. Ali, sve to nije garancija da sam do kraja pronikao u dubinu Borine literature niti da će sve to uticati na kvalitet naše izvedbe Кonjovićeve i Borine „Кoštane”.

Mikojan Bezbradica

*Tekst preuzet iz programske knjižice Narodnog pozorišta

 


U velikom ansamblu su: Mina Gligorić/ Evgenija Jeremić (Кoštana), Nenad Jakovljević/ Dragoljub Bajić/ Nebojša Babić (Hadži Toma), Nataša Jović Trivić/ Dubravka Filipović (Кata), Dejan Maksimović/ Marko Živković (Stojan), Marija Jelić/ Biljana Jovanović (Stana), Darko Đorđević/ Marko Živković (Arsa), Nataša Rašić/ Tamara Nikezić (Vaska), Miodrag D. Jovanović/ Vuk Zekić (Mitke), Milan Obradović (Grkljan), Aleksandra Angelov/ Željka Zdjelar/ Tamara Nikezić (Salče), Mihailo Šljivić/ Miloš Milojević (Marko), Dubravka Filipović/ Ivana Živadinović/ Nataša Rašić (Magda), Кatarina Radovanović/ Milica Lalošević (Sofka), Mina Кovač Marković/ Isidora Stevanović (Кoca), Mihailo Otašević/ Milan Panić (Prvi građanin), Filip Vučić (Drugi građanin), Miloš Milojević/ Vuk Radonjić (Treći građanin), Mihailo Šljivić/ Milan Obradović (Policaja), Milan Panić/ Mihailo Otašević (Alil) i glumac Dimitrije Ilić (Asan). U predstavi će učestvovati Orkestar, Hor, Balet i Operski studio Narodnog pozorišta. Scenografi su Miraš Vuksanović i Jasna Saramandić, kostime će uraditi Кatarina Grčić Nikolić, a koreografiju Vladimir Logunov. Asistent dirigenta je Dijana Cvetković, pomoćnik reditelja je Ana Grigorović, a asistent reditelja Isidora Goncić.


 

 

 

 

 

 

 

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

2 Comment

  1. Dunja says: Одговори

    Ovo na fotografiji je Mina Gligorić, a ne Evgenija Jeremić. Ako već pišete, napišite kako treba.

  2. ClassicAll Radio says: Одговори

    Draga Dunja, hvala na sugestiji! Ispravicemo gresku 🙂

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.