Jazzmark

Alex B: džez diva i muzički mangup

04. 07. 2019.

„Sa 19 godina drugarica me je prijavila na „Idol“. Pitali su me šta očekujem od takmičenja, odgovorila sam: da jednog dana budem žiri!“

Do sada ste je verovatno puno puta čuli u raspevanim reklamama, a da niste toga ni svesni. Ili možda u crtanim filmovima gde je pozajmljivala glas junakinjama („Princeze sirene, „Lulu“, „Kilari“, „Lenji grad“…). Ako ste fan mjuzikla – gledali ste je i slušali u Pozorištu na Terazijama („Cigani lete u nebo“, „Čikago“, „Kabare“, „Svetlosti pozornice“, „Heroji“, „Spusti se na zemlju“, „Maratonci“…). I još je puno prilika bilo da se sretnete sa njenom očaravajućom pojavom i vokalom. A kada kažemo „žena koja stoji ispred Beogradskog Diksilend Orkestra“ – odmah je jasno kome se radi.

Aleksandra Bijelić Aleksijević je može se reći, prva dama diksilenda i jedna od naših najboljih džez umetnica mlađe generacije. Mada bi s punim pravom mogla da stoji rame uz rame sa najpoznatijim imenima naše džez scene. Peva sa lakoćom i sigurnošću, jednostavno rečeno – kao vila. Perfekcionista je, ali zadržala je skromnost. Sebe ne doživljava kao „divu’’ i mišljenja je da od svakog dobrog pevača može nešto da se nauči. Već sa 4 godine znala je da će muzika biti njen poziv. Baka joj je prognozirala karijeru operske pevačice dok je pevala sa „mikrofonom’’ ispred televizora. Iako je operu preskočila, svirala je klavir i završila studije Opšte muzičke pedagogije na Fakultetu muzičke umetnosti. O tome kako se opredelila za džez, šta danas znači biti kvalitetan umetnik i gde sve možemo da je slušamo tokom leta razgovaramo sa Alex B., odnosno Aleksandrom Bijelić Aleksijević.

„ClassicAll’’: Kako si napravila korak od klasike do džeza?

Aleksandra Bijelić Aleksijević: U mojoj porodici slušao se soul, fank i džez, bilo je tu i drugih muzičkih žanrova rok, pop ali meni su oduvek vrhunski pevači privlačili pažnju. Momenat preokreta u mom životu je bio upis u srednju muzičku školu „Stanković“. U tom trenutku u Srbiji nije bilo izbora za izučavanje savremene, popularne muzike koja me je interesovala, pa je jedina opcija bila da upišem džez odsek. Bilo je vrlo inspirativno, jer sam krenula da istražujem unazad od onoga što sam već poznavala i slušala – Areta Frenklin, Vitni Hjuston, Sara Von – pa sam došla do bluza i muzike s početka 20. veka. Tako je počelo ozbiljnije zanimanje za džez. Upisala sam prvu godinu fakulteta za klasičnog pijanistu, ali sam brzo shvatila da samo vežbanje klavira meni nije dovoljno. Nije me ispunjavalo. Sama perfekcija izvođenja nije uživanje u muzici već disciplina.

Upisati klavir je ipak veliki uspeh. Kad si shvatila da „to nije to“?

Kada sam primljena na klavir, prof. Jokut Mihajlović mi je rekla: „mnogo više vežbanja, manje sedenja u kafani“. U tom momentu sam pomislila „Da! Isto to ću primeniti samo obrnuto“. Imala sam tendenciju da se družim sa ljudima koji nemaju „stroga muzička ograničenja“. Volim muzikalne ljude, mi se prepoznajemo bez obzira na životnu dob. Poštujem rad, red i disciplinu, ali zapravo samo onaj ko je ujedno i muzikalan može biti vrhunski umetnik.

Da li i dalje sviraš?

Sviram u drugom smislu. Ne vežbam program, nego čitam šifre, pratim sebe i uživam u muziciranju.

Kada je bio tvoj prvi džez nastup?

Jedan od prvih važnijih pevačkih javnih nastupa bio je u Kolarčevoj Zadužbini u programu „Dame pevaju jazz“. Pozvana sam od strane Big Benda RTS-a jer su me prethodno slušali sa školskim Big Bendom. Sećam se da je nastupala Bisera Veletanlić i još neke naše poznate pevačice koje su želele da pevaju džez. Neka od televizija tražila mi je izjavu i postavili su mi pitanje „da li imam tremu da pevam pred koleginicama takvog renomea“. U tom trenutku mi je prošlo kroz glavu „zašto bih ja imala tremu? trebalo bi neke od njih da je imaju“. Sa 19 godina drugarica me prijavila na takmičenje u pevanju „Idol“, pitali su me opet nešto kao – šta očekujem od takmičenja… Odgovorila sam: da jednog dana budem žiri!

„Gospodin Predrag Ivanović je sedeo u prvom redu u publici, a ja sam pevala Pod Sjajem zvezda. On je ustao, došao do bine i poljubio mi ruku… to je za mene bio zaista doživljaj. Kada vam osoba čiji rad i delo jako poštujete oda priznanje onda znači da je to – to“.

Kako je počela saradnja sa Beogradskim Diksilend Orkestrom?

Jedan od tvoraca, i danas prvi čovek Beogradskog Diksilend Orkestra Vladimir Racković me je pozvao da gostujem na njihovom novogodišnjem koncertu u Sava Centru 2007. Gospodin Predrag Ivanović je sedeo u prvom redu u publici, a ja sam pevala Pod Sjajem zvezda (njegovu kompoziciju). On je ustao, došao do bine i poljubio mi ruku… to je za mene bio zaista doživljaj. Kada vam osoba čiji rad i delo jako poštujete oda priznanje onda znači da je to – to. I posle smo se divno družili, sve dok nas nažalost nije zauvek napustio. Ovo je zapravo sve uvod u odgovor na pitanje o saradnji sa Beogradskim Diksilend Orkestrom. Oktobra 2008. sam zvanično postala jedini ženski vokal Beogradskog Diksilend Orkestra i ta saradnja i danas traje.

Postoji li neki nastup koji posebno pamtiš?

Prvo što mi sad pada na pamet, a bilo je mnogo lepih nastupa za pamćenje, koncert u Drezdenu na fanastičnom Diksilend festivalu gde svi sviraju samo diksilend, a bendovi dolaze iz svih krajeva sveta. Mi smo svirali u Sali Drezedenske filhamornije, a ta sala je fantastična, i još je bila prepuna.

Dixie news: “The Lady with magnificent voice – Mrs. Alex B.“ CD “All that jass“.

Je l’ razmišljaš o tome da snimiš nešto svoje?

Snimam ja „nešto“ stalno, puno radim u studiju za film, pozorište, reklame, prateće vokale…ali nisam objavila još uvek ništa svoje. Volela bih, ali nisam osoba koja bi išla po televizijama i to promovisala. Moj dragi kolega Srđan Marković i ja stalno planiramo da uradimo neke jazzy kompozicije na našem jeziku, ali sve što bih radila – radila bih isključivo da zadovoljava moje kriterijume koji su veoma visoki.

Gde najčešće možemo da te vidimo i čujemo u Beogradu?

Ima jedan klub u „Beton hali“ – nekadašnja „Iguana“. Tamo se od otvaranja svirao uvek samo jazz. Samo na tom mestu mi je prijatno da pevam jer je to jedini klub u Beogradu koji ima binu, instrumente, dolazi strana publika koja ceni muzičare kao umetnike, ne moram ja da lepim svoje plakate i da se reklamram, da lično kreiram „event page“, pozive fejsbuk prijateljima… Volela bih da sam  mogla da živim 70-ih godina prošlog veka i da tad imam karijeru u bivšoj Jugoslaviji. Danas bavljenje muzikom podrazumeva i menadžerski posao i fizikalisanje – klubovi gde muzičari treba da razvlače kablove, donose bubanj, nameštaju razglas… Za mene je to neprihvatljivo.

 Voliš i sjajno pevaš Kurta Elinga, rekla bih da zvučiš kao njegova ženska verzija.

Mnogo sam ga slušala, ne trudim se da ga imitiram. Jedan je od retkih koji spaja poeziju koju piše sa delima velikih džez umetnika, instrumentalista. Napiše, recimo, tekst na Koltrejnov solo. Meni je to fascinantno, kao i poetska vrednost tog teksta. Za master sam, prošle godine,  radila transkripciju njegove kompozicije. Završila sam master jazz pevanja na Fakultetu Muzičke Umetnosti, sad mogu da budem „žiri“! (smeh)

Kako je raditi sa životnim saputnikom?

Divno! Kolega Ivan Aleksijević i ja brzo spremimo novi repertoar – sa jednom do dve probe najčešće. „E peva mi se ovo!“ – „E ajde“.  Mi smo fino vaspitani i čekamo da nas drugi hvale, ali on je najvrhunskiji muzičar kog poznajem, jedan od četvorice najboljh pijanista na prostorima ex-Yu. Njegova muzikalnost, lakoća muziciranja i senzibilitet mi zaista prijaju, mada ja sarađujem često i sa drugim sjajnim pijanistima. Mi funkcionišemo kao odvojene muzičke jedinke, a lepo je kad nam se putevi ukrste pa zasviramo zajedno. Mi muzičari ’’klikćemo’’ na to kako ko svira. Prava ljubav se rađa kroz muziku.

Alex & the Fergusons?

Fergusoni su kvintet, čine ga Milan Pavković (kontrabas), Miloš Grbatinić/Petar Radmilović (bubnjevi), Kristijan Mlačak (saksofon), Ivan Aleksijvić i ja. Jeste to ekipa iz Big Benda RTS-a. Imali smo u februaru divan koncert u Baru, svirali smo 4 kompozicije Duška Gojkovića. Volela bih da to snimimo, a imamo i Duškov blagoslov. On mi je isto rekao ’’ti znaš da pevaš, to je sve kako treba, što to ne snimiš…’’

Ovih dana na Deezer-u i Spotify-u se mogu čuti tri singla koje ti izvodiš.

Da, u pitanju su pesme You, What did you do to me i naš hit Love & trust. Moj dragi kolega Filip Bulatović, pijanista koji živi i radi u Njujorku, ih je pisao. Često me ljudi zaustavljaju i pitaju „Ti si pevala Love and trust!? Wooow!“ Spot je režiran kao lepa ljubavna priča, a mi se pojavljujemo u poslednjoj trećini, naravno sviramo u klubu. Filip i ja smo imali bend još u srednjoj školi, odmah smo se skontali. Tako smo i najviše učili i muzički sazrevali kroz  svirku.

Merry Gospel hor je nedavno imao koncert u SKC-u, i tu si nastupala?

To je amaterski hor koji postoji već desetak godina u Beogradu, jedini gospel hor kod nas. Sa njima sarađujem poslednje 3 godine. Hor vodi (bira repertoar, svira klavir) moja draga koleginica Marija Kuburić Borović (orguljaš po profesiji i profesorka klavira u muzičkoj školi u Vršcu).  Imali smo fantastičan koncert u SKC-u 12. juna. Bilo je krcato, iako bez klime na +40 stepeni, ljudi su igrali i pevali sa nama. Stvarno je bilo čarobno!  Moj izbor bila je kompozicija „ I love the Lord“– pravi gospel koji me je od ranog detinjstva fascinirao u izvođenju Vitni Hjuston, kao i „Oh, happy day“, i „True Colours“ i još par pesama. Ja inače volim da „plivam u različitim žanrovima. Drugar sa kojim sarađujem u jednom od studija kaže za mene: „došao vokal instalater da nam instalira par kilograma vokala“. (smeh)

Kako je raditi u muzičkoj školi u Vršcu?

Odličan smo kolektiv. Moramo svi da se potrudimo da oživimo manje sredine, da se posvetimo deci koja tamo i dalje rastu. Vršac, Zrenjanin, Subotica, Novi Sad…. Skoro sam otkrila da Bačka Topola ima sjajnu muzičku školu! Besmisleno je to što  je sve u Beogradu. Trudimo se da radimo na đacima kojih je malo, da se za svakoga izborimo da ostane, da ga ne povuče „druga“ vrsta muzike. Svi gravitiraju ka nečemu gde je novac. Borimo se da ih osposobimo da funkcionišu na svetskoj sceni, da se ne ograničavaju na srpsko tržište. Da bilo gde mogu da odu i da naprave karijeru, upišu fakultete u Beogradu ili u inostranstvu (Beč, Grac, Amsterdam). Već nekoliko naših bivših učenika studira na tim prestižnim fakultetima, a kao škola smo mladi – tek 6 godina postoji odsek.

Kakav je džez odsek kod nas na FMU?

Na FMU su preneli muzički jezik škole u Gracu. Insistiraju na bebop stilu. Studenti ispunjavaju zahteve i pretvaraju se u onaj školski sistem koji sam ja napustila zbog strogog reporukovanja tuđih dela, tuđih sola… Valjda je poenta da se smišljaju lične kreacije! Mladima bih preporučila da u istraživanju odu dalje, da spoznaju sebe, lični senzibilitet i svoje mogućnosti.

Da li bi volela da ti se sin bavi muzikom?

Apsolutno da. Da li ide ka tome ne znam, najbitnije je da zavoli muziku. Ima muzičara koji ne vole svoju profesiju, koji govore učenicima „šta će ti ovo u životu“, „jesi ti baš siguran… “. Po mom mišljenju to je nezahvalnost za dar koji imaju i ako im se ne sviđa treba da se bave nečim drugim.

Šta slušaš u kolima?

U kolima trenutno slušam Đina Vanelija, muziku 70-ih i 80-ih najviše. Dajanu Krol, Kurta Elinga, Nensi Vilson, Ejmi obožavam…. Ričarda Bonu. Volela bih da neko od organizatora festivala kod nas dovede Esperancu Spalding!

Gde te možemo slušati tokom leta?

14. jula Kotoru na pjaci ispred pomorskog muzeja u duetu sa Ivanom Aleksijvićem. Pevam često u klubu „Evergreen“ takođe u Kotoru gde je vrlo lepa atmosfera. Ljudi čim čuju živu svirku dođu, slušaju. Ako nema mesta za sedenje stoje okolo, tapšu, podržavaju… Jedno divno mesto sa dušom.

Da li je beogradska publika manje vaspitana tokom koncerata?

Čini mi se da je beogradska publika najmanje vaspitana od publike u većini mesta na kojima često nastupam, mislim pre svega na zemlje u okruženju. Rumunija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora. Rusi su doneli kulturu Crnoj gori, možda zvuči politički, ali nije. Ruska deca ne bacaju papiriće, u metrou su slušali Čajkovskog. Na džez dođu, slušaju i tapšu. Mogu i da odu, ali neće ostati da pričaju, galame i remete užitak ostalima koji se trude da čuju. To se u Beogradu, nažalost, često dešava – dođu na svirku da budu viđeni, a muzika ih ne interesuje.

Iako dosta nastupaš, nemamo ipak priliku da te često vidimo na našim džez festivalima. Zašto?

Sve to zavisi koliko si dobar sa organizatorima, koliko si prisutan u javnom životu, medijima. Ja sam se malo povukla… Imam svoj mali svet u kom funkcionišem savršeno. Uvek su ljudi zvali mene, nikako obrnuto. Opet, ne doživljam sebe kao da imam neku karijeru, jer sve ide spontano, nikada ništa ne planiram. Postavim cilj za neku budućnost i uglavnom ga ostvarim. Samo polako, da l’ za mesec il godinu – svejedno je. Najvažnije je da sam ja zadovoljna time sto radim. Imam krug publike koji me ceni i to su sve muzikalni ljudi. Napreduje se i usavršava najviše uz komentare ljudi koje ti ceniš. Dakle, nije važno koliko imate lajkova već ko vas je lajkovao.

Ivana Ljubinković


ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.