Pop-rok periskop

Razvojni put ''Pop depresije'': od gitarskog popa do klavirskog panka

01. 09. 2019.

Za razliku od ozbiljne muzike koju na radiju ili TV-u slušamo zahvaljujući muzički školovanim urednicima, kada je u pitanju pop, rok pa i džez – često su to ’’obični’’ ljudi. Ali strastveni u pogledu svega što ima veze sa dobrim pesmama, koncertima, starim i otkrivanjem novih bendova, pločama, CD-ovima ili raznim online ’’nosačima’’ zvuka poput praktičnog Bandcamp-a. Toj grupi muzičkih entuzijasta pripada i Ivan Lončarević. Iako radi kao sportski komentator (sa diplomom mašinskog inženjera u ruci) već skoro 20 godina je muzički urednik i voditelj ’’Pop depresije’’. U emisiji čiji je naziv zamišljen kao igra reči, muzika je namenjena onima sa drugačijim (pop) senzibilitetom. ’’Čudni’’ gitarski zvuk koji je nekada nosio radijskim urednicima na kasetama, vremenom je sve više dopirao do slušalaca. A oni bi lako menjali frekvencije svaki put kada se emisija selila – sa Politike na Radio 94.9, potom na Studio B i konačno na Radio Aparat.

Dok je još bio ’’mladi veteran’’ (kako ga je novinar Dragan Kremer jednom prilikom nazvao), Lončarević je došao na ideju da objedini na jednom mestu najbolje sa naše muzičke scene. Tako se 2007. pojavila kompilacija ’’Jutro će promeniti sve?’’ (u saradnji sa PGP-om, radiom 94.9 i web magazinom POPBOKS). Potom stižu i „Pesme ispod pokrivača: POP Depresija – koncertne godine“ (2013) i „Just Be Simple / Samo budi jednostavan: Tribute to Jason Molina (2014)“. Ivan kaže da se muzika koju pušta menjala tokom godina, kao i on sam. Prošle godine “Pop depresija“ je proširila svoje žanrovske vidike i objavila ’’Klavirsko nebo’’, kompilaciju nove klavirske muzike. Promotivni slogan – da je klavir punk 21. veka – mnogim muzičkim ’’čistuncima’’ bio je prst u oko. Šta je zapravo pod tim mislio, kao i to šta nas novo čeka u skoroj kreativnoj budućnosti “Pop depresije“, priča nam, sada već iskusni mlađi veteran.

ClassicAll: Kako je došlo do ideje za naziv emisije ’’Pop depresija’’?

Ivan Lončarević

Ivan Lončarević: Naziv je zamišljen kao miks dve stvari koje su suprotne, a ipak zajedno funkcionišu. Kao Led Zeppelin. Ali nažalost, skoro svi se uhvate za depresiju, a retko ko za pop, pa sam vremenom počeo da ismevam to što sam smislio. Na primer, “Disco euforia“. Kasnije sam našao neku recenziju albuma Arcade fire gde ih je neko definisao kao kanadsku pop depresiju i pomislih – ok, nisam jedini, idemo dalje. Pop depresija može da se sluša na Mixcloudu ili na Radio Aparatu utorkom od 20h – ideja je da se svako uključi kad hoće i kad mu odgovara. Svaka emisija svakog autora ima neku svoju dinamiku i dramaturgiju, od Žikice preko Bojše do Skoče. Ja sam dosta smanjio priču, puštam da atmosfera i senzibilitet pesme rade umesto mene. Potrebno je više truda, ali mislim da lepo ’’slažem’’. Slažem muziku. To mi je posao.

Kako je krenulo izdavaštvo?

Počeo sam kao geek koji pravi plej liste, godinu dana kasnije sasvim slučajno su krenuli koncerti koji traju do danas. Izdavaštvo je došlo 6 godina kasnije. Gasio se radio 94.9 (drugi program Studija B) i imao sam želju da obeležim tu epohu u kojoj sam i ja malo učestvovao. Hteo sam da napravimo presek domaće muzičke scene. Iscimali smo se svi zajedno – Ceca Đolović, Uroš Milovanović, POPBOKS i mnogi prijatelji. Okupili smo mlade muzičare bez izdanja u tom trenutku (16 domaćih bendova) i, u saradnji sa PGP-om, objavili kompilaciju ’’Jutro će promeniti sve?’’. Uloženo je puno truda. Prodali smo ceo tiraž i praktično lansirali karijere nekoliko bendova koji su i danas bitni (prve pesme su tada snimili Repetitor, Nežni Dalibor, Ika i mnogi drugi). Bio sam baš ponosan na to. I to je bio početak.

Prošle godine objavili ste nešto potpuno drugačije – “Klavirsko nebo“, kompilaciju nove klavirske muzike.

Ideja je bila da okupimo ljude koji vole klavirsku muziku: da slušaju, komponuju, a ako sviraju još bolje. Veliku podršku sam dobio od kolektiva “Kišobran“, Andrije Pavlovića i Sonje Lončar (LP Duo) i svi su rekli – super! Zajedno sa Cecom Đolović, mi smo tim koji je to izgurao. I odziv autora je bio neverovatan! Javili su se razni ljudi – kompozitori, pijanisti, rokenrol muzičari, zaljubljenici… Po energiji koju nosi, klavirska muzika danas je za mene pank. Ne zato što niko ne zna da svira, već zbog toga što je to bacanje kamenja na sistem i neka vrsta protesta. Treba biti poseban da se klavirskom muzikom boriš protiv vetrenjača. I to svojom muzikom. Na promociji u CZK Vlada Divljan je bilo skoro 500 ljudi. Nije moglo da se diše.

Ko te je najviše oduševio na prvo slušanje, da li možeš nekoga da izdvojiš?

Stalno sam se oduševljavao! Ali recimo, najmlađi Veljko Nenadić je stvarno otkrovenje. Čudo. Bilo mi je drago i što sam ohrabrio Milicu Tegeltiju da snimi svoju muziku – i solo i sa saksofonistom Lukom Ignjatovićem. To je ono što sam želeo – da napravim most između popularne muzike, rokenrola… Džeza i klasike. Hteo sam da to bude kompilacija koja može da se sluša u jednom dahu. Više ljudi mi je reklo da je sluša u hodu, kompletnu. Ženska populacija često izdvaja kompoziciju ’’Usamljenost’’ Ane Ćurčin kao baš bitnu.

Krajem nedelje imaćete neku vrstu promocije na Piano City Novi Sad festivalu. Pavle Popov i Andrej Negić nastupaju sa programom ’’Klavirsko nebo’’.

Pavle Popov je nešto neverovatno! Završio je kontrabas, ali svira i klavir, gitaru, sad i bubanj u grupi Sergio Lounge u kojoj je lider njegov brat Srđan. Prošle godine su predstavili album ’’Coucou Abel’’ koji se možda najbolje može opisati kao muzika za neki Džarmušev film. Pavle već nekoliko godina digitalno objavljuje albume iz svog „Daydreaming Piano“ serijala, a ove godine će objaviti nešto drugačije, „Daydreaming Rhodes“ gde je uz kompozicije odsvirane na Rhodesu ubacio šumove, ambijent. I to će uskoro moći da se čuje… Andreja Negića sam početkom leta slušao sa Ansamblom za drugu novu muziku i na poslednjem nastupu izveo je svoju novu kompoziciju koja je savršena. Ovih dana završava svoj prvi EP zajedno sa Nikolom Radosavljevićem, s kojim je nastupio na promociji albuma „Klavirsko nebo„. Klavir, gitara, mandolina, bas… Znači, opet mešavina klasike i drugih „žanrova“. Fantastično je to što rade Kosta (Jevtić) i Maja (Alvanović) sa Piano City-jem i podržavam ih na svaki način. Kada su me pozvali da se predstavimo na njihovom festivalu nisam uopšte razmišljao šta da kažem.

Do skoro je bio otvoren i konkurs za drugo “Klavirsko nebo“.

Razlika u odnosu na prvi konkurs je što nisam mnogo oglašavao, zvao i pritiskao ljude. Posledica je da smo dobili duplo manje kompozicija (40 je ušlo u konkurenciju), ali moj subjektivan osećaj je da je izbor duplo bolji. Biće drugačije, to je sigurno. Nekoliko muzičara sa prve kompilacije poslalo je svoju muziku i ovog puta, ali većina su potpuno novi ljudi, a neki od njih su baš mladi. Mislim da ćemo finalni izbor objaviti sredinom jeseni.

Ana Ćurčin

Spominjali smo Anu Ćurčinza par dana izlazi njen novi album “Differences“, opet u izdanju Pop Depresije.

Mi baš nismo neki neverovatno uspešni poslovni ljudi. Pre naše „prave“ izdavačke aktivnosti i saradnje sa ‘’Odličnm hrčkom’’ (objavili smo Stray Dogg-a, Anu Ćurčin i Kralja Čačka) često smo se, u potrazi za korektnim izdavačem, osećali kao Kurdi u potrazi za domom. Na kraju smo rešili da to sami uradimo. Tako da je uz brojne malere, ali i zahvajujući velikoj mašti i trudu puno ljudi, Anin album konačno snimljen. Mislim da će publika biti oduševljena krajnjim proizvodom. Ana je sve uradila na svoj način, muzika je dosta „džezirana“ i pop, ali i pod uticajem onoga što je radila za pozorišne predstave i filmove između dva albuma. Ona voli izazove, u međuvremenu je naučila da dobro svira gitaru tako da i to sad radi bolje od svih onih (muškaraca) koji ’’filozofiraju’’.

Kako se izboriti danas sa “pop depresijom“?

Ima u filmu po Niku Hornbiju ’’High Fidelity’’ deo kada se Kjuzak zapita da li smo depresvni pa zbog toga slušamo depresivnu muziku ili smo depresivni jer ona tako utiče na nas. I sam često razmišljam o tome. Bez obzira da li je vesela, depresivna, filozofska ili čista energija, muzika čini da se osećamo drugačije. I u skladu s tim, moja borba je muzikom. Čak i depresivnom (smeh).

Ivana Ljubinković

Čitajte još i:

Piano Sky #2: Ni na (klavirskom) nebu, ni na zemlji


Pratite nas na fejsbuku ClassicAll – all the classics you can handle

i na YouTube kanalu ClassicAll Radio

 

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

2 Comment

  1. Super je ideja, divan zvuk.

  2. […] Razvojni put “Pop depresije“: od gitarskog popa do klavirskog panka […]

Оставите одговор

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.