For children

Muzika nade i vetar u leđa

20. 06. 2019.

Nije problem to što nemate krov nad glavom ili hranu nekog dana. Problem je što niko ne veruje u vas i vi mislite da ne vredite ništa.

El Sistema je inkluzivni program sa posebnim pristupom muzičkom obrazovanju. Uče se note i sviraju instrumenti, ali još bitnije, radi se na ličnom i razvoju socijalnih veština kod dece na human i kreativan način. Program El Sistema je 1975. godine osmislio dirigent, pijanista i profesor iz Venecuele Hose Antonio Abreu. Ovaj muzičar, ali i ekonomista, političar i aktivista imao je viziju o tome da muzika može da podstakne promene u društvu ukoliko se uvede besplatno muzičko obrazovanje dostupno svoj deci. I nije pogrešio. Prema zvaničnim podacima, do 2015. godine El Sistema je uključena u više od 400 muzičkih centara širom sveta sa 700.000 mladih muzičara.

Zahvaljujući udruženju Music Art Project od 2014. godine primenjuje se i kod nas. O polaznicima, načinu rada i najnovijim projektima razgovarali smo sa Dijanom Opačić, profesorkom violine i koordinatorkom programa ”Muzika nade” koja će pet učesnika predvoditi na kampu u Portugaliji.

ClassicAll: Kako je došlo do ideje da se program El Sistema uvede u našu sredinu?

Dijana Opačić: Ideja da se muzičko obrazovanje u našoj zemlji podigne na viši nivo došla je od Đurđe Papazoglu, direktorke udruženja Music Art Project. Iako je bila upoznata sa El Sistema programom, inspiracija je bila poznanstvo sa fenomenalnim trubačem iz Venecuele Fransiskom Pačom Floresom – ekskluzivnim umetnikom Dojče Gramofona i nekadašnjim polaznikom ovog programa. Danas radimo u 18 centara, a najaktivniji je škola ”Branko Pešić” u Zemunu. Nju pohađaju najčešće romska i migrantska deca, oni koji su ’’ispali’’  iz redovnog školovanja. Rad u ovoj školi nam daje najviše elana jer vidimo koliko brzo mogu da napreduju.

Trenutno prikupljate sredstva za projekat ”Muzika nade” kako biste 5 nadarenih perkusionista iz pomenute škole poslali na muzički kamp u Portugal. Recite nam nešto o đacima koji se spremaju da idu, šta ih je izdvojilo od većine?

Svi su došli sa prirodnim afinitetom prema muzici, a izdvojili su se najuporniji. Muzička radionica koju sprovodimo od septembra je njima dodatni stimulans da budu redovni u školi, što je nama jako značajno. Bilo je teško izabrati, ali smo hteli da nagradimo one koje su pokazali da su razvili i druge sposobnosti koje su važne za uspeh, ne samo u muzici nego u životu uopšte. Redovnost, savesnost, disciplina, pomoć drugima, timski rad, kultura. Dosta njih se promenilo kroz ovaj program, na to smo možda i više ponosni nego na talenat. A napredovaće jedino ukoliko nastave da razvijaju ove veštine.

Koliko se ovaj program primenjuje u svetu?

Preko 60 zemalja je uključeno, a u Evropi ima dosta programa inspirisanih El Sistema metodologijom. Recimo, udruženje ’’Sistema Europe’’ organizuje muzičke kampove sa polaznicima iz čitave Evrope.  Naša deca su imala mogućnost da sviraju u Atini (Odeon Atikus), Londonu, Birmingemu i sada sledi Portugal.  2015. su nastupali u Milanskoj Skali. Te godine je Gustavo Dudamel posetio kamp i slikao se sa njima.

On isto potiče iz El Sisteme?

Da. Mogu da ga citiram kada kaže da mu je El Sistema spasila život, odvukla od siromaštva u Venecueli, droge, života u getu. Kako jedna od polaznica El Sisteme kaže u dokumentarcu – ’’nije problem to što nemate krov nad glavom ili hranu nekog dana, problem je što niko ne veruje u vas i vi mislite da ne vredite ništa’’. Najveći problem siromaštva je što vas drži u živom blatu, koje vas stalno vuče dole, niko vam ne daje krila da pomislite da možete više. A mi se iskreno nadamo da sa ovim programom upravo to dajemo baš takvoj deci.

Kakvi su dosadašnji utisci sa kampova?

Oni postaju porodica. To nisu obični kampovi, probe su od jutra do mraka , između su posebne radionice koje drže El Sistema eksperti. Inovativan i kreativan pristup muzici. Oni komponuju, improvizuju, igraju sa instrumentima i naravno uče o orkestru, o ponašnju u okviru njega i da je orkestar zapravo model savršenog društva gde svaki instrument, svako dete ima svoj glas i da svako doprinosi harmonskoj punoći.  Svaka zdrava ćelija je potrebna organizmu da bi funkcionisao, a oni se tome uče – da su svi jednaki i važni, da se oslanjaju na vođe koji su preuzeli odgovornost da ih vode. Izađu pametniji, zreliji i sigurniji u sebe. Taj veliki rad kulminira koncertom i naravno da to promeni dete.

Zadržali ste topao, ali ozbiljan i odgovoran pristup pedagogiji.

U školama često izostaje vaspitna uloga profesora, razvoj određenih osobina kod dece. Samo akademsko znanje više nije dovoljno. Potrebna je kolegijalnost, osećaj za tim, dobra komunikacija. Odgovornost za druge osnov je za svaki uspeh, a kroz igru i pravi repertoar oni usput, nesvesno grade ove veštine. Često dovodimo i profesore koji su eksperti u ovoj oblasti, kao što je recimo Fransis Galjardi koja je četvrtu godinu naša gošća. Tako i mi sami učimo kako da im gradivo razložimo na zanimljiv način.

Dijana Opačić i Fransis Galjardi sa mladim perkusionistkinjama škole ”Branko Pešić”

Puno lepih i korisnih stvari pokušavate da uradite na ovaj način, kako ’’radost zajedničkog muziciranja’’ izgleda u praksi ?

Muzika je jedna lepa stvar. Za nas je ona i jezik. Deca treba da nauče da ga koriste, da je muzika sve oko njih, da može da se proizvodi glasom, lupkanjem po raznim predmetima. Tako ona postaje prirodno sredstvo izražavanja. Suprotnost tome je dete koje uplašeno na sceni I pod pritiskom šta sve drugi očekuju od njega, gde sve može da pogreši. To se tačno vidi. Mi se trudimo da oni gube strah, jer strah od nepoznatog je prirodna stvar, a muzika im postaje prijatelj, nešto poznato. S druge strane je bitno da mogu da se izraze kroz nju iskreno, a opet dižući tehniku na sve viši i viši nivo, jer svakom detetu je potrebno da oseti i napredak.

U kojim se gradovima kod nas primenjuje ovaj program?

Beograd (pored ”Branka Pešića” tu je i muzička škola ”Stanković”), Novi Sad, Obrenovac, Jagodina, Paraćin, Ćuprija, Niš, Vranje, Bujanovac, Surdulica – to su bili prvi centri, sa fenomenalnim mladim talentima na limenim instrumentima. Sarađujemo i sa osnovnim i muzičkim školama. U kampu na Vračaru i na koncertu za Dan Evrope 9. maja se najbolje videlo to spajanje ’’dva sveta’’. Tu su se prvi put susreli naši polaznici i redovni đaci muzičkih škola i savršeno su se razumeli kroz muziku. Umeli su da cene ono što drugi imaju, bez ljubomore, međusobno oduševljeni. Đaci iz muzičkih škola su u perkusionistima videli decu čistog talenta koja se trude da postignu željeni nivo, a nisu opterećeni notama jer sviraju na sluh. Dok su naši polaznici u ovoj naprednijoj deci videli uzore.

Još jedna divna stvar je vršnjačko učenje. Kako deca reaguju kad su im profesori klinci slični njima?

Mladi su jedni drugima najbolji mentori! Uvodimo starije učenike u vrstu mentorskog programa. Boris je učenik m.š. ”Stanković”, veoma je talentovan i pokazao se kao prirodni lider. Odmah su se našli – oni su njega izabrali za vođu, on je to spontano prihvatio, nesvesno ušao u tu ulogu i krenuli su da sviraju zajedno. Taj tzv. model vršnjačkog učenja se pokazao kao jako dobar i postoji u omladinskim orkestrima. To je dvosmerna komunikacija gde uče i jedni i drugi.

***

Pozivamo Vas da  do 30. juna svojim prilogom podržite našu vrednu, dobru i talentovanu decu da odu na muzički kamp u Portugal! Željeni iznos možete uplatiti na dva načina: 

 

ClassicAll radio is a self-funded project and is completely dependant on your donations. Please consider donating if you like what we do.
1$ from each of our readers would be enough to cover all of our operational costs!

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.